Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Izgleda, ništa nije dalje od Isusovih riječi od čovjeka koji se bori za svoju slavu i svoju dominaciju nad drugima.

     Ako je išta trajno kroz Evanđelje vrednovano i hvaljeno jest poniznost. Dapače, može se reći da se i Bog pokazuje kao ponizni Bog. Iako vrlo često govorimo o velikom i moćnom Bogu, bliži bi bio govor o poniznom Bogu. On se trajno pokazuje kao ponizni Bog koji ljubi.

     Ni u kojem slučaju poniznost ne zatire osobnost niti našu sposobnost. Poniznost nije za izobličeni princip “sađenja kupusa naopako”. Poniznost je duševno i unutarnje stanje osobe, prema sebi i prema drugome. Jednom riječju, poniznost je najbolji lijek egoizmu i najveći stimulans altruizmu. Zato je tokom cijele kršćanske povijesti poniznost stavljana kao temelj svim vrlinama.

     Ona čovjeka razobličuje u lažnosti i napuhanosti, što o sebi i u sebi nosimo. Tek se kroz poniznost možemo istinski spoznati i druge istinski vrednovati. A najbitnije i najvažnije za našu sreću je istinski sebe poznavati i vrednovati. Izgleda da bez poniznosti sve pedagogije ne donose velike rezultate. Poniznost nas oslobađa od napuhanosti, da se ne bi umislili da smo bogovi. Nažalost, živimo u civilizaciji koja se baš hrani u napuhanoj posebnosti. Svatko se doživljava kao centar svijeta, a rezultat je da jako puno lažnih bogova hoda našim ulicama.

     Ponavljam, poniznost nije nijekanje čovjeka nego istinsko poznavanje i vrednovanje sebe. Poniz-nost nas stavlja na naše istinsko mjesto, a time nam otvara oči da vrednujemo i prepoznajemo druge. Bez poniznosti nema prepoznavanja i čuvanja vrednota. Svi smo mi unikati, ali svi nismo jednaki. Svatko ima sve talente (vrijednosti) i adekvatno njima trebamo živjeti. Tek tako možemo biti sretni. Različitost nije manjak nego vrednota.

     Zato trebamo druge priznavati u: časti, ljubavi, dobroti, moći, mjestu, inteligenciji... Moglo bi se reći jednom riječju: poniznost je životna nevinost. Zato su ponizni živa slika Boga ljubavi. Ponizni nikome ne smetaju i svima pomažu. Ponavljam, poniznost se uvijek i svugdje vrednovala. To je baza religioznosti i humanosti. Bez poniznosti ne možemo sebe spoznati! Ponizni čovjek dopušta Bogu i ljudima da bude kritiziran u življenju i u svojim idejama. Bog se otkriva samo poniznima, onima koji trebaju Boga i drugog čovjeka.

     Ponizni nisu napuhani. “Kad priređujete gozbu pozovite siromahe... (Lk 14, 112). Time bi se pobjeđivalo sebe i svojeg egoizma. A tko priređuje ovakvu gozbu?! I onda nije čudno da se ispunjenje Isusove poruke odgađa. Nažalost, ovo se ne događa ni u najkršćanskijim zajednicama. Danas živimo vrijeme koje je opsjednuto ‘prvim mjestom’, i to jako puno razdvaja ljude. A poniznost je osnovica da bi se živjelo bratski i prijateljski. Treba se u sebi osloboditi pa se tek možemo radovati uspjehu i dobru drugoga.

     Nažalost, jako smo slijepi na dobro drugoga. Svi. Neki će uza sve priznavanje vrijednosti drugoga, uvijek dodati, ali, ali... i onda ponište navedene vrednote. Ta sljepoća je prisutna i kod onih koji se ‘svega odrekli’. Svega su se odrekli osim sami sebe i svojeg egoizma!? Pa i Stari zavjet proklamira Božju priklonjenost onima koji su ‘na drugim mjestima’, podčinjenima (Job 5, 11).

     A dolazak Mesije veže se uz siromašne i ponizne, jer su siromaštvo i poniznost nerazdvojivi. U Novom zavjetu Isus se svrstava među ponizne i siromašne. Došao je da služi, i poziva sve ljude da jedni drugima služe a ne vladaju jedni nad drugima. Znao je Isus koliko je skriven i žilav poriv za vlada-njem i dominiranjem nad drugima. Isusov savjet u današnjem evanđelju je pedagoške naravi.

     Skoro bi se moglo reći kao lukavo privikavanje na ‘druga mjesta’. Poniznost također oslobađa od predrasuda i u unaprijed otpisivanje bližnjih. U svakom slučaju možemo sintetizirati Isusov poziv na poniznost u formulu: Čovječe, ti si veći što si niži !

Dr. theol. Davor Lucacela