Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Kolovoz, mjesec velikih, teško podnošljivih vrućina u našem kraju.

     Vrućine velike ovladale su ne samo našim krajevima već cijelom Europom. Cijeli je mjesec kolovoz bio toliko vruć, da smo imali dojam da smo u pustinji.. Zemlja, ljudi, biljke, šume, polja i životinje sve je vapilo za „dobrom i ugodnom kišom“.

     Nakon dvije godine teških zabrana, polako je stiglo svojevrsno olakšanje i opuštanje. Sanitarne su mjere malo ili više popustile. Pogotovo u kolovozu, mjesecu predaha, mjesecu godišnjih odmora. U našim su se krajevima oni koji rade izvan zemlje bar nakratko vratili u svoja rodna mjesta koja su se veselo popunila.

     A mjesec je kolovoz u znaku velikog blagdana, zapravo dvaju blagdana posvećenih Majci Božjoj, prvi je Gospa Sniježna, koja se slavi 5. kolovoza i Velika Gospa, blagdan Marijina uznese-nja na nebo, blagdan koji nas polako uvodi prema nadolazećoj jeseni.

     I dok je kolovoz većini onih koji su zaposleni vrijeme godišnjih odmora, u pčelarstvu se smatra mjesecom kada prelazimo u novu pčelarsku godinu, znači nova godina za košnice. Pčelice su vrijedne i kada drugi odmaraju.

     Jedan od razloga zašto se tako računa nova godina za pčele je da tada pčele počinju pripreme za ulazak u zimu. Stoga se preporuča da već sada pčelama se pomogne s hranom. A kad smo već kod pčela, onda spomenimo i radove na našim poljima.

     Nekada su se naša polja i livade cijelo ljeto obrađivala, kosila, čistila. Sada, iako je dosta polja napušteno, nažalost, ipak još ima nade. Još se kose neke livade, čuju se kosilice na bregovima. A vrijeme je i kada beremo ljetnje šljive. Slatke gučice, trnke i još neke vrste. Zapravo ove prve ljetnje šljive pripremaju nas za veće berbe, onih jesenskih šljiva. A naši su bregovi puni voćnjaka sa šljivama. Mislim da nema obitelji među Karaševcima koja nema barem jedan voćnjak šljiva.

     Početak jeseni je i bio u znaku berbi šljiva. Toliko još voća ima po našim krajevima. Dosta tih voćki napušteno je, meke i sočne kruške, jabuke....ostaju neobrane, zapuštene. Samo poneka vrana, gavran ili piljak (kako mi kažemo) leti visoko iznad i remeti mir koji je zavladao. Nijema šute polja i livade i čekaju svoje vlasnike da im se vrate iz dalekih krajeva, barem ponekad, barem nakratko.... Kao da je vrijeme nestalo od Velike do Male Gospe!

     Jer kaže se da između 15. kolovoza i 8. rujna ljudi ne stare, da je sve toplo i mirno, da se stvari slažu i da ljudi imaju samo dobre misli i traže novi dom. Kaže se da između 15. kolovoza i 8. rujna vrijeme ne zna kamo će, prema ljetu ili jeseni, da lišće žuti, ali ne opada, da ptice žele otići, ali još ne znaju hoće li na sjever ili na jug. Također se kaže da rijeke prestaju teći i da more nema valova, jer vrijeme stoji i čeka.

     Kao što vrijeme stoji i čeka, tako i naša sela, stoje mirno i čekaju povratak svojih mještana. I doista, veliki broj se upravo sada vraća u rodni kraj, na godišnji odmor, kod svojih roditelja ili baka i djedova. I barem u ovom kratkom razdoblju opet zaživješe naša sela, kao nekad. Jer možemo le-tjeti premo mora i visokih planina, odmoriti dušu možemo samo u rodnom kraju. Stoga, iskoristimo ovaj predah mudro da izliječimo um od crnih misli i da svoju dušu približimo Bogu i našim najmilijima, koji nas strpljivo čekaju da se vratimo, bar kratko, doma.

Maria Laţchici