Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Ovih dana u mnogim mjestima oživjele su maske i poklade.

     Čak su i djeca imala svoje igre i nastupe pod maskama. Sve je bilo u znaku maski. Na njemačkim televizijskim programima mogli smo gledati kako se karneval slavi u Düsseldorfu, Kölnu, Mainzu i mnogim drugim gradovima. Sve je to prošlo i evo nam početka Korizme. Zašto je Korizma važna za naše društvo objasnit ću simboličkom figurom čije je vrijeme prošlo. Kaže se da su poklade vrijeme budala. Što je budala? U Srednjem vijeku budala je bio jedini koji je mogao prokazati vladaru njegove pogreške, a da mu se ništa ne dogodi, da mu glava ne ode s ramena. On je smio raskrinkati vladara, tj. skinuti njegovu masku, jer je to činio s humorom i baš kao budala. Simbol budale bilo je ogledalo koje je držao pred moćnicima. Ti, bogatašu, silniče, visoko cijenjeni i ugledni, pogledaj u ogledalo i vidi kakav si stvarno. Vidi kako si samo čovjek s pogreškama i slabostima. Slično se događa i danas kada se s puno humora u govorima zezaju političari i mnogi drugi slojevi društva.

     Ali, na Pepelnicu ili Čistu srijedu počinje jedno drugo vrijeme. Ogledalo budale se okreće. I što se događa? Najedanput vidimo same sebe. Ako promatramo sebe same, tada je važno, da smo pošteni prema samima sebi. Mnogi to ne žele. Ipak je važno za sve koji žele biti pošteni i istiniti, a to je velika zadaća, odložiti razne maske i gledati čovjeka i ljude kakvi stvarno jesu. Sasvim pošteno trebamo se upitati: Tko sam zapravo ja? Što želim u mome životu? Koje ciljeve i ideale imam? Je li život kojeg živim takav, da odgovara mojoj vjeri? Za kojim suvišnim stvarima trčim? Koje maske stavljam dnevno na sebe, da sebe ne vidim kakav sam stvarno i da me drugi ne vide u pravom svjetlu? Što glumim samom sebi a nije tako?

     Mnogi se boje vidjeti nenašminkanu istinu. Stvarno može biti tvrdo i bolno vidjeti nešto što se ne želi vidjeti. Čini se da je pakiranje važnije od sadržaja. Ništa nije bilo drukčije ni u Isusovo vrijeme. Zato on opominje u evanđelju da se skinu pobožne maske kako ne bismo zavaravali ni sebe ni druge. Kad pogledamo iza naših maski tada se pokazuje da iza naših fasada nije sve tako dobro i savršeno kako bismo mi to željeli i kako rado glumimo. Tada se pokazuje da imamo slabosti, pogreške i nedostatnosti. Teško je njih priznati i nenašminkane pogledati. Ali to trebamo učiniti pred Bogom i nama samima da naš život postane autentičniji i pošteniji. I tako sami sebe upoznajemo.

      Gledati iza naših maski, to je važno, ali nije uvijek lagana zadaća u korizmeno vrijeme. Upravo kao kršćani ne smijemo pred tim imati straha. Ako sebe vidimo kakvi smo, tada vidimo sebe kako nas Bog vidi. Mi tada vidimo čovjeka koji je stvoren od Boga sa svim svojim dobrim i lošim svojstvima, tako je željen, prihvaćen i ljubljen. Stoga se možemo ohrabriti da nismo savršeni. Možemo se ohrabriti da odložimo naše maske u kojima smo drugima nešto glumili i drugi nama. Možemo živjeti pošteno s nama samima i s drugima. Tako pošteno i pravo ophođenje jednih s drugima od pomoći je i ljekovito za nas same i isto tako za naše društvo u kojem na žalost ima puno toga lošega i praznoga.

     Znak naše vjere stoji u središtu Pepelnice. Križ od pepela podsjeća nas na naše vlastite slabosti i konačno na našu prolaznost. Taj nas znak ne treba prestrašiti. Ako se stavimo pod taj znak, tada vjerujemo i imamo povjerenje da nas Bog ne ostavlja. “Obratite se i vjerujte Evanđelju”. Ta nas rečenica poziva da se pošteno razračunamo s našim životom i dopustimo da nas prožme svjetlo radosne vijesti. Naša vjera uvijek iznova daje nam šansu za novi početak. Jesmo li na to spremni? Primajući križ od pepela mislimo na to, da je pepeo ranije bio vrlo važno sredstvo čišćenja. Pepeo koji nas suočava s činjenicom naše prolaznosti, treba također naše maske i sve krivo na nama oprati, da bismo mogli same sebe promatrati i da možemo biti onakvi kakve nas Bog želi.

     U školi Isusovoj možemo učiti da svoj život učinimo darom. Ako se kršćanin predaje, bez da broji, tada svjedoči: nije vrijednost života u materijalnom bogatstvu nego u ljubavi.

Dr. theol. Davor Lucacela