 Prosvjetiteljstvo
Ako je sve do baroka hrvatska književnost uspješno pratila svjetske tokove, može se zapravo reći da njezina produkcija, nakon tog veoma plodnog književnog razdoblja, naglo pada (i po kvaliteti i po kvantiteti). Razlog je tome da su dijelovi Hrvatske bili dugo vremena pod turskim ropstvom, a ta je okupacija izazvala ekonomsku i kulturnu zaostalost. Dubrovnik, koji je bio vodeći kulturni grad do sada, stagnira. Iako je slobodan (samostalan), njegov je problem što je izoliran od ostalog dijela Hrvatske, a još ga je zadesio potres 1667. godine od kojeg će se veoma teško oporaviti.
U Hrvatskoj nastaje nov odnos prema književnosti tek u 18. stoljeću,
nazvan i vijekom prosvijećenosti i racionalizma. Taj novi polet
uzrokovan je oslobođenjem većega dijela Dalmacije i Slavonije od turske
vlasti, prodiranjem prosvjetiteljskih i racionalističkih ideja koje su
strujale iz zapadne Europe, a i društvenim reformama Marije Terezije i
Josipa II. u sjevernom dijelu Hrvatske. Prosvjetiteljstvo u 18.
stoljeću je snažan duhovni pokret europske inteligencije koji se borio
za slobodu duha i uklanjanje zaostalosti u društvu. Taj je pokret
zahvatio cijelu Europu i dosegnulo Sjevernu Ameriku. Prosvjetitelji su
imali povjerenje u razum kao odlučujući izvor svih spoznaja; ostavili
su svoj pečat u filozofiji i u kniževnosti. Prosvjetiteljstvo je bilo
osobito utjecajno u Francuskoj, država koja je dala i najznačajnije
predstavnike ovog pokreta (Voltaire, Montesquieu, Rousseau, Diderot,
Holbach, d'Alembert). Rousseau je zastupao ideju jednakosti svih
građana - potreba za republikom, koja je dovela do francuske građanske
revolucije (1789.) kada je u Francuskoj srušen srednjovjekovni feudalni
poredak i svi su građani proglašeni jednaki pred zakonom. Hrvatsko
prosvjetiteljstvo poklapa se sa svjetskim prosvjetiteljstvom samo u
temeljnim shvaćanjima, a to je u isticanju potrebe za prosvjetom i
kulturom i naglašavanje moralno-poučne uloge književnosti. U svim
dijelovima Hrvatske razvile su se književnosti na regionalnim
nariječjima , koja u 18. st. svako na svojem području dobivaju značenje
književnoga jezika, (kajkavski dijalekt radi razvoja književnosti i
interesa za jezik , dobiva osobine književnoga, standardnog jezika).
Usporedno se i dalje , od samih početaka hrvatske književnosti, njeguje
i književnost na latinskom jeziku, i to kod učenih ljudi i po
samostanskim školama. Zagreb postaje kulturno i književno središte svih
Hrvata. Najznačajniji predstavnici hrvatskog književnog
prosvjetiteljstva bili su: Andrija Kačić Miošić (Južna Hrvatska), Matija Antun Reljković (Slavonija), Tituš Brezovački (Zagreb), Matija Petar Katančić. Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.)
rođen je 1704. u selu Bristu u Makarskom primorju. U posljednjem i
najplodnijem desetljeću svog života, provedenim u samostanu u
Zaostrogu, Kačić je na hrvatskom jeziku napisao i tiskao dva djela:
Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756,1759) i Korabljicu (1760). Dok
je Korabljica bila slična temom i sadržajem mnogim djelima povijesne
tematike koja su se u to vrijeme tiskala u Italiji, u Razgovorima
ugodnim povijest hrvatskog i slavenskih naroda opjevana je na nov i
svjež način. U kratkom vremenu djelo je postalo omiljeno štivo malog,
običnog puka, čitatelja kojima je ta knjiga bila i namijenjena, u toj
mjeri da bi danas zaslužilo naziv bestsellera. Nizanjem prepoznatljivih
likova i događaja, bliskim mentalitetu tadašnjeg puka i korištenjem
epskog narodnog deseterca, Andrija Kačić Miošić jasno je otkrio svoj
motiv – približiti slavnu hrvatsku povijest "siromahu, težaku i čobanu
naroda slovinskoga" svjestan da je tom našem čovjeku pjevanje i
pričanje velika duševna razonoda. Matija Antun Reljković (1732.-1798.)
rodio se u selu Svinjarevu (danas Davor) u novogradiškom kotaru. Njegov
“Satir iliti divlji čovik” je djelo koje opisuje nemarnost ljudi i
njihovu izgubljenost prema mjestu u kojem žive, ali ujedno i potiče
samog čitatelja da razmisli o svom odnosu prema mjestu u kojem živi.
Tituš Brezovački (1757.-1805.), rodio se u Zagrebu a najpoznatiji je po
svoja tri dramska teksta: Sveti Aleksij – drama, Diogeneš ili sluga
dveh zgubljenih bratov – komedija, Matijaš grabancijaš dijak – komedija
u kojoj se autor putem Matijaša ( grabancijaša koji ima neke nadnaravne
moći) ruga ljudskim manama kao što su škrtost, pohlepa, lijenost,
nepoštenje, dvoličnost, licemjerje, požuda...
Matija Petar Katančić (1750.-1825.),
bio je svestrano obrazovan franjevac. Fructus auctumnales (Jesenji
plodovi, 1794.) zbirka je pjesama pisanih latinskim i hrvatskim jezikom
klasičnim metrom. Po tome je jedan od naših prvih pjesnika klasicista.
U rukopisu mu je ostao rječnik Etymologicon illyricum koji svjedoči o
njegovu zanimanju za jezik.
|
Hrvatska grancica 
