 Mijo Lovinić
Rad isusovačkih misionara među Hrvatima, u prošlim vijekovima odvijao se na više načina, već prema socijalnim i političkim prilikama dotičnog vremena i potrebama puka. Jedni drže pučke misije po selima i gradovima, drugi djeluju među vojnicima u vojnim taborima, neki pak rade među Hrvatima u susjednim zemljama, gdje su pomiješani s drugim narodima i vijeroispovijestima. Misionari za Hrvate izvan matične domovine stanovali su u isusovačkim rezidencijama ili tzv. misijama odakle su pružali duhovnu okrepu i vijersku pouku, našim ljudima koji su, najčešće bez župnika i učitelja, čamili u velikom materijalnom i duhovnom siromaštvu.
Obilazeći neki kraj, ostali bi u pojedinom mjestu koliko je bilo
potrebno. Ponekad je to bilo i po više mjeseci ili čak više godina.
Takav je misionar bio Mijo Lovinić koji je djelovao najprije u Pečuhu i
u Temišvaru, a zatim kao župnik u hrvatskom mjestu Karašovi u Banatu
(danas u Rumunjskoj). Među tim ljudima ostavio je nezaboravnu uspomenu
svojim požrtvovnim radom, te svetim i pokorničkim životom.
Dijete bosanskih izbjeglica
Burna je bila mladost darovitog Mije Lovinića rođenog oko1683. u
Kraljevoj Sutjesci u Bosni. Otac mu je bio zanatlija, draguljar, a imao
je puno djece. Iz Bosne se vjerojatno odselio s obitelji 1697. kada je
s kršćanskim vojskovođom Eugenom Savojskim na povlačenju pošlo iz Bosne
oko 30.000 ljudi prema Slavoniji i Ugarskoj. Ne znamo gdje su se Mijini
roditelji nastanili, no otac mu je ubrzo umro, a majka se preudala da
prehrani brojnu djecu. Mijo je negdje u Ugarskoj završio srednju školu
a zatim studirao filozofiju u Grazu. Godine 1706. upisao se na studij
teologije u Beču, no već 4. veljače iduće godine odlazi u isosovački
red u istom gradu. Završivši dvogodišnji novicijat, dolazi u Zagreb i
četiri godine predaje na gimnaziji. Od 1714. do 1717. studira teologiju
u Grazu, a zatim obavlja treću godinu kušnje u Judenburgu.
Poliglot, propovjednik, teolog
Osim što je znao hrvatski materinski jezik, još kao mladić naučio je
njemački i madžarski, a kasnije još češki, slovački i rumunjski. Uz to
se za čitavo vrijeme studija odlikovao izvanrednom marljivošću te je
stekao veliko znanje. Zato ga poglavari odmah nakon završenog
školovanja poslaše da apostolski djeluje u krajevima gdje žive
različiti narodi, a gdje je katoličko pučanstvo, pomiješano s
pravoslavnim i protestantima, često bilo bez duhovnog pastira,
zapušteno u vijeri, pa stoga u opasnosti da njime zavladaju različite
zablude i praznovjerja.
Tako je Lovinić najprije četiri godine propovjednik i kateheta u Pečuhu
u Ugarskoj, a zatim tri godine u Temišvaru u Rumunjskoj. U tim su
gradovima već do tada, tijekom jednog stoljeća, stalno radili hrvatski
misionari. Brinuli su se za svoje sunarodnjake ne samo u tim mjestima
nego i za one razasute po okolnim krajevima. Naš misionar Mijo Lovinić
također često zalazi u okolna hrvatska sela da bi djecu i odrasle
poučio u temeljnim istinama vjere i okrijepio ih sakramentima. Kao
poznavalac mnogih jezika, Lovinić djeluje također među Madžarima i
Njemcima i u svakoj prilici svima želi pomoći. Pobrinuo se da se izrade
jasna moralna i pravna načela o zajedničkom životu katolika i
pravoslavnih. Jedan je nacrt tih odredbi predložio 1721. u Temišvaru na
javnoj sjednici pred carskom upravom, u nazočnosti grkoistočnog
metropolite i dvaju vladika. Nacrt je bio od svih prihvaćen, a
upravitelj pokrajine ga je potvrdio. U tim pravilima misionar daje
upute pravoslavnim poglavarima kako će vodite svoje vjernike i
iskorijeniti moralne zloupotrebe; kako će se katolici zaštititi od
njihove nasrtljivosti i pomalo pravoslavne raspoložiti da prihvate
sjedinjenje. Za one Rumunje koji su se koncem 17. st. Sjedinili s
Katoličkom crkvom, pripremio je i 1726. izdao veliki katekizam na
njihovu jeziku pisan ćirilicom. Ti grkokatolici nisu do tad imali
takvog priručnika pa je bio koristan svima, posebno njihovim župnicima
za poučavanje puka. Župnik, graditelj i učitelj
Dok je Lovinić iz Temišvara posjećivao banatska sela zapazio je veliko
vjersko neznaje i duhovnu zapuštenost Hrvata iz Karašove (Caraşova),
koje suvremeni kroničar naziva starosjediocima u onim krajevima. Oni
nisu imali ni župnika ni crkve. Od vjerskih istina jedva da su što
znali, a razna praznovjerja, gatanja i bezvrijedne običaje obdržavali
su kao svete obrede. Premda su još u tursko doba s ponosom isticali da
su katolici, s vremenom su ih, zbog suživota s pravoslavnima i drugim
inovjercima, zarazile razne zablude. Zato misionar zamoli poglavare da
ostane među svojim sunarodnjacima pa je od 1726. do prerane smrti 1730.
njihov župnik i pravi preporoditelj. Kroz četiri godine Karašovane je
naučio što treba vjerovati, što činiti a što izbjegavati. Odbacili su
razna praznovjerja i zablude, počeli redovito pristupati sakramentima i
naučili su osnovne molitve. Neumorni misionar posvećuje svojem stadu
sve svoje vrijeme i ulaže svu snagu, kako je to zapisao kroničar:
„Nedjelje i blagdane u godini posvećivao bi sad svetim obredima, sad
propovijedima i poučavanju u vjeronauku. Time bi se bavio od ranog
jutra do kasne večeri ne ostavljajući za sebe u podne ni četvrt sata da
uzme nešto male hrane. Tek što bi je stavio u usta, već bi se žurio do
skupina ljudi ili koliba, razasutih ovamo-onamo... U radne bi ih dane,
pogotovo u zimsko doba kad su se zadržavali u kolibicama razasutim po
brežuljicima, neprekidno obilazio i mnoge bi sate ugodna čaškanja
obogaćivao vrlo korisnim razgovorima. Za njih je osnovao školu i u njoj
sam svaki dan poučavao. Sagradio je Mijo svojim Karašovanima i veliku
skladnu crkvu, prvu u Banatu. Ona je bila zaista njegovo djelo, jer je
ne samo pribavio i isprosio potrebna sredstva za gradnju, nego je i sam
s radnicima kopao temelje, razbijao kamenje, donosio žbuku i cigle,
slagao skele i spretno se uključivao u sve poslove kao radnik svake
struke. Kada je crkva bila dovršena, pobrinuo se da se iznutra uresi i
snabdije svim potrebnim za službu Božju. Pribavio je tri oltara
umjetnički izrađena od orahovine, i za njih je od isusovačkog
provincijala dobio šest slika, izrađenih od umjetnika u Beču. Pokornik
i svetac
Lovinić se ne samo isticao neprestanim požrtvovnim radom za duhovno
dobro svojih vjernika, nego je i sam živio siromašno i trapio tijelo
postom i pokorom. Stanovao je u bijednoj kolibici, kakve su imali i
njegovi mještani, a rijetko bi uzimao meso i toplu hranu. Uglavnom se
zadovoljio s nešto hladne hrane i kruha površno ispečena pod pepelom
koji je narod zvao „malei”. Upravitelj pokrajine svijedoči za njega:
„Gotovo svu noć bi probdio u svetom bdjenju. Češće su ga vidjeli gdje
na otvorenom polju, pa i za najžešće zime, kleči na hladnoj zemlji i
mnoge sate provodi u molitvi.” Isti upravitelj često je čuo kako
misionar dugo bičuje svoje mršavo tijelo, a nakon njegove smrti otkrio
je da mu je žičani pokornički pojas, kojeg je stalno nosio, već skoro
urastao u kožu. Otac Mijo bio je uistinu krepostan čovjek, pa nije
čudno što su ga ljudi čitavog kraja voljeli i cijenili. I pravoslavni
su rado slušali „svetog oca”, kako su ga nazivali. Sve što je rakao
primali su kao proročku riječ. Mnogi od njih, kad bi ih pitali koje su
vjere, odgovarali bi da vjeruju u Boga u koga vjeruje otac Mijo: zar
kojoj neistini uči taj muž bez traga grijeha i najsvetijeg života?
Naporni rad bez odmora, neprestani post i pokora, a konačno i nebriga
za samog sebe, prerano su skršile misionareve sile. Premda su mu
poglavari iz Temišvara poslali skupe lijekove i jednog svećenika da
bude uz njega u bolesti, ništa mu više nije moglo pomoći. Do kraja
iscrpljen, u teškim bolovima i visokoj temperaturi sasvim smireno preda
dušu Bogu kome je nesebično služio cijelog života. Preminuo je 25.
siječnja 1730. i uz oplakivanje svojih Karašovana sahranjen je u crkvi
koju im je podigao. Preuzeto iz Glasnika, 1990. godina, autor Mijo
Korade.
|
Hrvatska Grančica 
