Home arrow Hrvatska grancica arrow Religie arrow Mijo Lovinic arrow Hrvatska grancica arrow Teme religioase 
Arhiva articole Hrvatska grancica Teme religioase

Mijo Lovinic PDF Imprimare E-mail
joi, 19 februarie 2009
ImageMijo Lovinić Rad isusovačkih misionara među Hrvatima, u prošlim vijekovima odvijao se na više načina, već prema socijalnim i političkim prilikama dotičnog vremena i potrebama puka. Jedni drže pučke misije po selima i gradovima, drugi djeluju među vojnicima u vojnim taborima, neki pak rade među Hrvatima u susjednim zemljama, gdje su pomiješani s drugim narodima i vijeroispovijestima. Misionari za Hrvate izvan matične domovine stanovali su u isusovačkim rezidencijama ili tzv. misijama odakle su pružali duhovnu okrepu i vijersku pouku, našim ljudima koji su, najčešće bez župnika i učitelja, čamili u velikom materijalnom i duhovnom siromaštvu. Obilazeći neki kraj, ostali bi u pojedinom mjestu koliko je bilo potrebno. Ponekad je to bilo i po više mjeseci ili čak više godina. Takav je misionar bio Mijo Lovinić koji je djelovao najprije u Pečuhu i u Temišvaru, a zatim kao župnik u hrvatskom mjestu Karašovi u Banatu (danas u Rumunjskoj). Među tim ljudima ostavio je nezaboravnu uspomenu svojim požrtvovnim radom, te svetim i pokorničkim životom. Dijete bosanskih izbjeglica Burna je bila mladost darovitog Mije Lovinića rođenog oko1683. u Kraljevoj Sutjesci u Bosni. Otac mu je bio zanatlija, draguljar, a imao je puno djece. Iz Bosne se vjerojatno odselio s obitelji 1697. kada je s kršćanskim vojskovođom Eugenom Savojskim na povlačenju pošlo iz Bosne oko 30.000 ljudi prema Slavoniji i Ugarskoj. Ne znamo gdje su se Mijini roditelji nastanili, no otac mu je ubrzo umro, a majka se preudala da prehrani brojnu djecu. Mijo je negdje u Ugarskoj završio srednju školu a zatim studirao filozofiju u Grazu. Godine 1706. upisao se na studij teologije u Beču, no već 4. veljače iduće godine odlazi u isosovački red u istom gradu. Završivši dvogodišnji novicijat, dolazi u Zagreb i četiri godine predaje na gimnaziji. Od 1714. do 1717. studira teologiju u Grazu, a zatim obavlja treću godinu kušnje u Judenburgu. Poliglot, propovjednik, teolog Osim što je znao hrvatski materinski jezik, još kao mladić naučio je njemački i madžarski, a kasnije još češki, slovački i rumunjski. Uz to se za čitavo vrijeme studija odlikovao izvanrednom marljivošću te je stekao veliko znanje. Zato ga poglavari odmah nakon završenog školovanja poslaše da apostolski djeluje u krajevima gdje žive različiti narodi, a gdje je katoličko pučanstvo, pomiješano s pravoslavnim i protestantima, često bilo bez duhovnog pastira, zapušteno u vijeri, pa stoga u opasnosti da njime zavladaju različite zablude i praznovjerja. Tako je Lovinić najprije četiri godine propovjednik i kateheta u Pečuhu u Ugarskoj, a zatim tri godine u Temišvaru u Rumunjskoj. U tim su gradovima već do tada, tijekom jednog stoljeća, stalno radili hrvatski misionari. Brinuli su se za svoje sunarodnjake ne samo u tim mjestima nego i za one razasute po okolnim krajevima. Naš misionar Mijo Lovinić također često zalazi u okolna hrvatska sela da bi djecu i odrasle poučio u temeljnim istinama vjere i okrijepio ih sakramentima. Kao poznavalac mnogih jezika, Lovinić djeluje također među Madžarima i Njemcima i u svakoj prilici svima želi pomoći. Pobrinuo se da se izrade jasna moralna i pravna načela o zajedničkom životu katolika i pravoslavnih. Jedan je nacrt tih odredbi predložio 1721. u Temišvaru na javnoj sjednici pred carskom upravom, u nazočnosti grkoistočnog metropolite i dvaju vladika. Nacrt je bio od svih prihvaćen, a upravitelj pokrajine ga je potvrdio. U tim pravilima misionar daje upute pravoslavnim poglavarima kako će vodite svoje vjernike i iskorijeniti moralne zloupotrebe; kako će se katolici zaštititi od njihove nasrtljivosti i pomalo pravoslavne raspoložiti da prihvate sjedinjenje. Za one Rumunje koji su se koncem 17. st. Sjedinili s Katoličkom crkvom, pripremio je i 1726. izdao veliki katekizam na njihovu jeziku pisan ćirilicom. Ti grkokatolici nisu do tad imali takvog priručnika pa je bio koristan svima, posebno njihovim župnicima za poučavanje puka. Župnik, graditelj i učitelj Dok je Lovinić iz Temišvara posjećivao banatska sela zapazio je veliko vjersko neznaje i duhovnu zapuštenost Hrvata iz Karašove (Caraşova), koje suvremeni kroničar naziva starosjediocima u onim krajevima. Oni nisu imali ni župnika ni crkve. Od vjerskih istina jedva da su što znali, a razna praznovjerja, gatanja i bezvrijedne običaje obdržavali su kao svete obrede. Premda su još u tursko doba s ponosom isticali da su katolici, s vremenom su ih, zbog suživota s pravoslavnima i drugim inovjercima, zarazile razne zablude. Zato misionar zamoli poglavare da ostane među svojim sunarodnjacima pa je od 1726. do prerane smrti 1730. njihov župnik i pravi preporoditelj. Kroz četiri godine Karašovane je naučio što treba vjerovati, što činiti a što izbjegavati. Odbacili su razna praznovjerja i zablude, počeli redovito pristupati sakramentima i naučili su osnovne molitve. Neumorni misionar posvećuje svojem stadu sve svoje vrijeme i ulaže svu snagu, kako je to zapisao kroničar: „Nedjelje i blagdane u godini posvećivao bi sad svetim obredima, sad propovijedima i poučavanju u vjeronauku. Time bi se bavio od ranog jutra do kasne večeri ne ostavljajući za sebe u podne ni četvrt sata da uzme nešto male hrane. Tek što bi je stavio u usta, već bi se žurio do skupina ljudi ili koliba, razasutih ovamo-onamo... U radne bi ih dane, pogotovo u zimsko doba kad su se zadržavali u kolibicama razasutim po brežuljicima, neprekidno obilazio i mnoge bi sate ugodna čaškanja obogaćivao vrlo korisnim razgovorima. Za njih je osnovao školu i u njoj sam svaki dan poučavao. Sagradio je Mijo svojim Karašovanima i veliku skladnu crkvu, prvu u Banatu. Ona je bila zaista njegovo djelo, jer je ne samo pribavio i isprosio potrebna sredstva za gradnju, nego je i sam s radnicima kopao temelje, razbijao kamenje, donosio žbuku i cigle, slagao skele i spretno se uključivao u sve poslove kao radnik svake struke. Kada je crkva bila dovršena, pobrinuo se da se iznutra uresi i snabdije svim potrebnim za službu Božju. Pribavio je tri oltara umjetnički izrađena od orahovine, i za njih je od isusovačkog provincijala dobio šest slika, izrađenih od umjetnika u Beču. Pokornik i svetac Lovinić se ne samo isticao neprestanim požrtvovnim radom za duhovno dobro svojih vjernika, nego je i sam živio siromašno i trapio tijelo postom i pokorom. Stanovao je u bijednoj kolibici, kakve su imali i njegovi mještani, a rijetko bi uzimao meso i toplu hranu. Uglavnom se zadovoljio s nešto hladne hrane i kruha površno ispečena pod pepelom koji je narod zvao „malei”. Upravitelj pokrajine svijedoči za njega: „Gotovo svu noć bi probdio u svetom bdjenju. Češće su ga vidjeli gdje na otvorenom polju, pa i za najžešće zime, kleči na hladnoj zemlji i mnoge sate provodi u molitvi.” Isti upravitelj često je čuo kako misionar dugo bičuje svoje mršavo tijelo, a nakon njegove smrti otkrio je da mu je žičani pokornički pojas, kojeg je stalno nosio, već skoro urastao u kožu. Otac Mijo bio je uistinu krepostan čovjek, pa nije čudno što su ga ljudi čitavog kraja voljeli i cijenili. I pravoslavni su rado slušali „svetog oca”, kako su ga nazivali. Sve što je rakao primali su kao proročku riječ. Mnogi od njih, kad bi ih pitali koje su vjere, odgovarali bi da vjeruju u Boga u koga vjeruje otac Mijo: zar kojoj neistini uči taj muž bez traga grijeha i najsvetijeg života? Naporni rad bez odmora, neprestani post i pokora, a konačno i nebriga za samog sebe, prerano su skršile misionareve sile. Premda su mu poglavari iz Temišvara poslali skupe lijekove i jednog svećenika da bude uz njega u bolesti, ništa mu više nije moglo pomoći. Do kraja iscrpljen, u teškim bolovima i visokoj temperaturi sasvim smireno preda dušu Bogu kome je nesebično služio cijelog života. Preminuo je 25. siječnja 1730. i uz oplakivanje svojih Karašovana sahranjen je u crkvi koju im je podigao. Preuzeto iz Glasnika, 1990. godina, autor Mijo Korade.
 
< Precedent   Urmator >