|
Mijo Lovinic
Za one Rumunje koji su se koncem 17. st. Sjedinili s Katoličkom crkvom, pripremio je i 1726. izdao veliki katekizam na njihovu jeziku pisan ćirilicom. Ti grkokatolici nisu do tad imali takvog priručnika pa je bio koristan svima, posebno njihovim župnicima za poučavanje puka.
Župnik, graditelj i učitelj
Dok je Lovinić iz Temišvara posjećivao banatska sela zapazio je veliko vjersko neznaje i duhovnu zapuštenost Hrvata iz Karašove (Caraşova), koje suvremeni kroničar naziva starosjediocima u onim krajevima. Oni nisu imali ni župnika ni crkve. Od vjerskih istina jedva da su što znali, a razna praznovjerja, gatanja i bezvrijedne običaje obdržavali su kao svete obrede. Premda su još u tursko doba s ponosom isticali da su katolici, s vremenom su ih, zbog suživota s pravoslavnima i drugim inovjercima, zarazile razne zablude. Zato misionar zamoli poglavare da ostane među svojim sunarodnjacima pa je od 1726. do prerane smrti 1730. njihov župnik i pravi preporoditelj.
Kroz četiri godine Karašovane je naučio što treba vjerovati, što činiti
a što izbjegavati. Odbacili su razna praznovjerja i zablude, počeli
redovito pristupati sakramentima i naučili su osnovne molitve. Neumorni
misionar posvećuje svojem stadu sve svoje vrijeme i ulaže svu snagu,
kako je to zapisao kroničar: „Nedjelje i blagdane u godini posvećivao
bi sad svetim obredima, sad propovijedima i poučavanju u vjeronauku.
Time bi se bavio od ranog jutra do kasne večeri ne ostavljajući za sebe
u podne ni četvrt sata da uzme nešto male hrane. Tek što bi je stavio u
usta, već bi se žurio do skupina ljudi ili koliba, razasutih
ovamo-onamo... U radne bi ih dane, pogotovo u zimsko doba kad su se
zadržavali u kolibicama razasutim po brežuljicima, neprekidno obilazio
i mnoge bi sate ugodna čaškanja obogaćivao vrlo korisnim razgovorima.
Za njih je osnovao školu i u njoj sam svaki dan poučavao. Sagradio je
Mijo svojim Karašovanima i veliku skladnu crkvu, prvu u Banatu. Ona je
bila zaista njegovo djelo, jer je ne samo pribavio i isprosio potrebna
sredstva za gradnju, nego je i sam s radnicima kopao temelje, razbijao
kamenje, donosio žbuku i cigle, slagao skele i spretno se uključivao u
sve poslove kao radnik svake struke. Kada je crkva bila dovršena,
pobrinuo se da se iznutra uresi i snabdije svim potrebnim za službu
Božju. Pribavio je tri oltara umjetnički izrađena od orahovine, i za
njih je od isusovačkog provincijala dobio šest slika, izrađenih od
umjetnika u Beču. Pokornik i svetac
Lovinić se ne samo isticao neprestanim požrtvovnim radom za duhovno
dobro svojih vjernika, nego je i sam živio siromašno i trapio tijelo
postom i pokorom. Stanovao je u bijednoj kolibici, kakve su imali i
njegovi mještani, a rijetko bi uzimao meso i toplu hranu. Uglavnom se
zadovoljio s nešto hladne hrane i kruha površno ispečena pod pepelom
koji je narod zvao „malei”. Upravitelj pokrajine svijedoči za njega:
„Gotovo svu noć bi probdio u svetom bdjenju. Češće su ga vidjeli gdje
na otvorenom polju, pa i za najžešće zime, kleči na hladnoj zemlji i
mnoge sate provodi u molitvi.” Isti upravitelj često je čuo kako
misionar dugo bičuje svoje mršavo tijelo, a nakon njegove smrti otkrio
je da mu je žičani pokornički pojas, kojeg je stalno nosio, već skoro
urastao u kožu. Otac Mijo bio je uistinu krepostan čovjek, pa nije
čudno što su ga ljudi čitavog kraja voljeli i cijenili. I pravoslavni
su rado slušali „svetog oca”, kako su ga nazivali. Sve što je rakao
primali su kao proročku riječ. Mnogi od njih, kad bi ih pitali koje su
vjere, odgovarali bi da vjeruju u Boga u koga vjeruje otac Mijo: zar
kojoj neistini uči taj muž bez traga grijeha i najsvetijeg života?
Piše Mijo Korade (Glasnik, 1990. godina).
|
Hrvatska grancica 
