Arhiva articole Hrvatska grancica Literatura

Predrealizam PDF Imprimare E-mail
miercuri, 10 iunie 2009

august.jpgZa vrijeme ilirskog pokreta, hrvatska mlada inteligencija, i ne samo, bori se svim svojim snagama protiv sve jačeg nametanja mađarskog jezika i opstojanja hrvatskog jezika. Godine 1848. nakon što je građanska revolucija u Mađarskoj poražena, utjecaj Austrije raste na cijelom području koje je ona u to vrijeme obuhvaćala a učvršćuju se i novi politički odnosi na tim prostorima. Tada se može zabilježiti i kraj hrvatskog nacionalnog i kulturnog preporoda, dok hrvatskom narodu prijeti nova i veća opasnost: germanizacija. 1850. godine, u Hrvatskoj je uveden Bachov apsolutizam. To je razdoblje između 1850. i 1859. godine nazvano po imenu austrijskog ministra Alexandera Bacha za režim u tadašnjoj Austro-Ugarskoj poznat po centralizaciji i germanizaciji. U Hrvatskoj je ukinut Sabor, samouprava županija, a uveden je njemački kao službeni jezik.

U ovakvim neprilikama javlja se i pitanje hrvatske opstojnosti. U vrijeme žestoke mađarizacije vođe ilirizma priklanjaju se Austriji. Nekad gorljivi protivnici Mađara (Ljudevit Vukotinović i Bogović) postaju istaknuti mađaroni, misleći da je to prikladan način borbe protiv germanizacije. Godine 1860. objavljena je Listopadska diploma koja vraća u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-političku aktivnost. Mjesec dana nakon proglašenja Diplome (24. studenog 1860.) hrvatska mladež je "isfućkala" njemačko kazalište i izbacila njemački jezik s hrvatske pozornice. Na banskoj konferenciji (26. studenog 1860.) iznesen je politički program: ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uvođenje hrvatskog jezika u javne poslove, ostvarivanje hrvatskog dvorskog ureda u Beču, imenovanje dvorskog kancelara koji će kralju predložiti sedam velikih župana za Hrvatsku. U Hrvatskoj djeluju političke stranke. Nekadašnji ilirci osnivaju Narodnu stranku (Josip Juraj Strossmayer, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski i dr.). Manjinsku stranku čine unionisti (nekadašnji mađaroni). Na političkoj pozornici pojavljuje se Stranka prava. Ona traži teritorijalnu cjelovitost i potpuni suverenitet hrvatske države. Poziva se na hrvatsko državno pravo. Uz Stranku prava prisao je i velik dio hrvatske mladeži. Njezin vođa bio je Ante Starčević koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu. Hrvatski sabor 1861. je donio nekoliko važnih zakona: o upravnom uređenju, o nastavnom programu za osnovnu i srednju školu, o narodnome muzeju, o akademiji znanosti i umjetnosti, kazalištu itd. Posebna pozornost pridana je hrvatskome jeziku, tj. njegovu imeni u uporabi. Ivan Kukuljević je prvi održao govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskom saboru. Sve do tada se govorilo latinskim jezikom.

Kad je 1849. g. prestala izlaziti Danica, isto tako i Zora dalmatinska, Hrvatska je ostala bez književnih časopisa. Tek 1852. Mirko Bogović pokreće časopis Neven, koji je u pedesetim godinama jedini književni časopis. Pedesetih godina nastaje smjena književnih naraštaja. Ilirci se povlače iz književnog života, neki od njih su umrli, a neki se uključuju u politički život (Ivan Mažuranić). Novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu.

Mirko Bogović ističe se među predstavnicima toga naraštaja kao pripovjedač, pjesnik i dramatičar. U dramama Frankopan, Stjepan, posljednji kralj bosanski i Matija Gubec, kralj seljački, obrađuje motive iz hrvatske povijesti.

Novo ime je Janko Jurković, pripovjedač, pjesnik, feljtonist i dramatičar. Osobito je značajan njegov novelistički rad. Građu za svoje novele Pavao Čuturić i dr. uzimao je iz svakidašnjeg života. Jurković je bio pristaša realizma u književnosti. Likove svojih djela stvarao je prema živim modelima.

Ante Starčević započeo je kao pjesnik u Danici, kasnije je pisao feljtone, putopise, kritike i drame. Najizrazitiji je kao feljtonist - Pismo magjarolacah.

Za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrija Demeter, Josip Josip Freudenreich, kazališni pisac, glumac i redatelj.

Godine 1868. August Šenoa postaje dramaturgom Hrvatskog narodnog kazališta i u repertoar uvrštava slavensku i francusku dramu te zastupa realistički pravac. Za njegova je ravnanja u Kazalištu ustanovljena i stalna opera pod vodstvom Ivana Zajca. Šezdesetih godina je Šenoa ušao u književnost, te je on središnja osoba po čijem se imenu to razdoblje naziva Šenoinim dobom.

 
< Precedent   Urmator >