Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Kada je dragi Bog poslao Abrahama rekao mu je : ”Idi u zemlju daleku, ja te šaljem…” Te su riječi bile sve što je Abraham imao; to mu je bila nada, to mu je bila snaga, to mu je bilo osiguranje, zaštita i putokaz… Isto tako je i naš napaćeni hrvatski narod prije 600 godina krenuo na put križa… sigurno sa slomljenim srcem i kišom u oku …ostavljajući iza sebe svoju Bosnu Ponosnu…svoje Kreševo i svoj Travnik… ali ga je po tom teškom putu grijalo sunce vjere i plamen Božje ljubavi! To je ono što bi rekli stari : “što je od Boga –slađe je od meda!” I tako dočekao da mu taj isti glas s nebesa rekne : -Sine! Zaustavi se ispod temišvarskog i banatskog neba… na ovu meku zemlju, da te njena ljepota zauvijek podsjeća da si drago dijete Božje… da ti karaševska gruda donese klas pšenice i kaplju vina za Misnu žrtvu moje ljubavi prema tebi, a ovaj bijeli kamen da ti bude oltar i čvrsti temelj - da ostaneš zauvijek moj!!! Da je to tako bilo potvrduje u prvom redu naša netaknuta vjera a dosta često i stari crkveni dokumenti.Takvo je i pismo nekadašnjeg Biskupa iz Iloka koji je 1630. godine posjetio naša katolička sela uokolo, počevši od Karaseva do Slatine, pa sve do današnjeg Vršca. On kaže: “U Karaševu je vrlo siromašan i jednostavan, ali vjeran i tvrd narod, koji voli svoju malu i skromnu Crkvicu, a za svoje se svećenike dobro brine. Postoji još nekoliko takvih sela u njegovoj blizini.” To smo uspjeli jer je uz nas uvijek bila Božja ruka i hrvatski svećenici - koje nam je providnost uvijek znala poslati iz Bosne ili odgojiti ovdje. Već gotovo svi zanju da će nas ovih dana dragi Bog obradovati posjetom naseg Vrh-Bosanskog natpastira Uzoritog Kardinala Vinka Puljica. Kardinal ce kako čujemo posjetiti Rafnik I Klokotič, slaviti s nama Svetu Misu u Svetištu Majke Čiklovske, i na kraju dočekati hodočasničku procesiju i križ u Karaševu. Mario Jurišić, pisac i propovjednik, ovako piše o Kardinalu: “Mons. Puljić je rođen u Priječanima kod Banja Luke 08.09.1945 god. kao dvanaesto od trinaestoro djece u obitelji Ivana i Kaje rođene Pletikosa. Kad je Vinku tri godine umire mu mama iza koje ostaju mnogobrojna djeca. Živjeli su u slozi I ljubavi. Kao dijete bio je živahan, ali jako pobožan. Satima je u pijesku pravio crkvice, a molitva mu je bila uvijek na usnama. U kući se svako večer molila krunica koju je predvodio otac. Nakon krunice su djeca ocu I majci ljubili ruke. Kad je odlučio poći u sjemenište obitelji nije imala novaca za školovanje, ali je otac odlučio prodati volove i podnjeti svaku žrtvu da Vinko uspije u svom zvanju (…) Nijedno od roditelja nije doživjelo imenovanje sina Biskupom, niti Kardinalom. Kao svećenik potpuno se okreće prema Mariji I nju prihvaća za Majku i potpuno se predaje u ruke nebeskom Ocu. Papa Ivan Pavao II je Vinka Puljića 1990. god. imenovao vrhbosanskim nadbiskupom. Kardinal Kuharić ga ovako pozdravlja :“…tvoj prsten Kardinale ima lik Golgote, Raspetoga Isusa, a uz njega i njegovu Majku i sv.Ivana. Nosit ćeš na svom prstu znak Kalvarije ne samo kao znak povezanosti s Rimskom Crkvom, nego cijelom Crkvom, a osobito sa svojom Vrhbosanskom crkvom…” Eto, neka vam ovaj par misli izrazi dobrodošlicu, naš Kardinale! Dođite nam jer vi ste ovdje “svoj na svome”! Dođite da u kalež svete mise stavite svu našu radost, zahvalnost, ali i patnje i tuge I prikažete ih dragom Bogu! Dođite jer kad gledamo vas gledamo svoju od Boga ljubljenu Bosnu Ponosnu!