Home arrow Hrvatska grancica arrow Religie arrow SVETA PRICEST arrow Hrvatska grancica arrow Teme religioase 
Arhiva articole Hrvatska grancica Teme religioase

SVETA PRICEST PDF Imprimare E-mail
luni, 28 decembrie 2009

4.jpg

     Ima jedna pjesma koju tako često pjevamo: «Klanjam ti se smjerno…» U njoj se nalaze riječi: «Pelikane nježni, Spasitelju moj…». Koji je smisao tih riječi, ili, zašto Isusa nazivamo pelikanom? U staro vrijeme živjela je daleko na sjeveru velika ptica, bijela kao snijeg. Gnijezdo je sebi savila na pećini blizu mora. Imala je troje mladih. Iz mora je donosila ribe, koje bi roneći ulovila. No, dogodi se, da se more napunilo velikih santa leda i daleko se naokolo smrzlo. Tada iščupa sebi pelikan, tako bijaše ime ptici, meko perje s vrata i pokri njime svoje mlade, da im ne bude zima.

Zatim odleti preko ledenih gora da vidi, nije li možda ostalo more gdjegod nesmrznuto. Ali toga nije našao nigdje i žalostan se vrati u gnijezdo. Mladi, gladni otvaraju kljunčiće i cvile za hranom. Toga pelikan nije mogao gledati. Pomno opet pokrije mlade, da im ne naškodi zima i opet odleti na široko more. Ogleda se naokolo, ali svuda led, a vodi ni traga. Pelikan sjede na led i počne kljunom kao sjekirom kljuvati tvrdu ledenu ploču, ne bi li došao do vode. Muči se, ali leda ne može probiti. Krv mu teče po kljunu i mora otpočinuti. Žalostan se vrati kući, a već izdaleka čuje cviljenje svojih mladih. Zamrači se, hladan vjetar puše, a stari pelikan sjedi iznemogao i gladan u gnijezdu i grije svoje mlade. Drugo jutro skupi još jednom svu snagu i poleti na široko more. Gleda na sve strane, ali opet samo led. Još jednom sjedne na smrznutu ravnicu i stane kljuvati, dok ga ne ostavi snaga. Napokon, teškom se mukom podigne i odleti sav satrven u svoje gnijezdo. Kad je vidio, gdje mu mladi pogibaju od gladi, poče sebi na prsima čupati perje. Prokljuje meso, pregrize sebi žilu i drži otvorenu ranu nad zijevajućim kljunovima svojih mladih. Tako ih nasiti svojom krvlju, a oni siti sakriše se u meko perje slatko počivajući pod materinim krilima. Što im je majka tužno objesila glavu, zato ne znadu. Kada se probudiše, opet dižu svoje glavice k majci moleći za hranu. Stara milo pogleda svoje mališe i opet kljuje u svoju žilu. Nastade noć. Hladan vjetar puše po moru i buči po pećinama. Mališani mirno spavaju pod toplim perjem. Kad se ujutro izvukoše iz meke posteljice, otvore kljunčiće i cvileći mole majku za hranu, ali majka se više ne ganu. Ubila je zima, bol i pomanjkanje krvi. Isus Krist je u pravome smislu naš pelikan. Na križu je rastvorio prsi iz kojih je tekla božanska krv. No, prije toga, na posljednjoj večeri on nam daje svoje tijelo i krv za hranu. To je učinio da mi možemo duhovno živjeti. To nisu ni učenici odmah shvatili kao što ni mi ne razumijemo tu beskrajnu i nesebičnu Isusovu ljubav prema nama. Ni onih troje mladih nisu shvaćali pelikanovu ljubav, ali su je osjećali. Nisu bili ni oni svjesni kolika se nesebičnost krije u onoj otvorenoj žili koja im je davala snagu i ostavljala ih na životu, ali su je itekako osjećali. Prvi kršćani su često blagovali Kristovo tijelo i pili njegovu krv da bi ustrajali u progonstvima koja su ih čekala. Oni su sv. pričest nosili u posebnim posudicama kući da bi se prije hapšenja i polaska u tamnicu mogli pričestiti. Tertulijan piše da su i mornari nosili sa sobom posvećene hostije da bi imali pomoć u bjesnilu morskih valova. Jesmo li razmišljali što se događa kad mi jedemo – blagujemo običnu tjelesnu hranu? Pretvara se mrtvo u živo, strano prelazi u vlastito, tuđe meso postaje moje. Zato hrana koju jedemo nije samo «tankiranje» ili neki «kemijsko-fizikalni proces», već je to snaga da možemo živjeti i ići naprijed. No, postoji jedno drugo jelo, a to je duhovna-božanska hrana. To je «živi kruh», to je sam Gospodin, koji nam se daje u bijeloj hostiji i u kaležu vina. I kao što se zemaljska hrana pretvara i hrani naš organizam, tako i ovo duhovno jelo jača naš duhovni život. Svi znamo što je to transfuzija. To je latinska riječ transfundere, a znači preliti ili pretočiti. To je pretakanje krvi iz jednoga organizma u drugi. Pričest, blagovanje Kristova tijela prava je transfuzija koja napunjana naše srce i naše žile nebeskom snagom. Zato je sv. Ivana Orleanska, kad su je osudili na smrt, zatražila sv. pričest, a onda je sama skočila na lomaču. Naš Pelikan – Isus Krist daje nam svoje tijelo – meso i svoju krv da ostanemo u životu – na nogama. Ako smo zahvalni darovateljima krvi, jer spašavaju tuđe živote, koliko li ćemo više biti zahvalni ovom Pelikanu koji je spasio čitav svijet – čovječanstvo, davši posljednju kap iz svoga božanskog srca. Prije nekoliko godina umro je kardinal Sjeverne Koreje Van Tuan. U zatvoru je bio 13 godina. Kako je izdržao? Križ je skrivao u sapunu da mu ga ne nađu komunisti, a svaki je dan govorio misu s tri kapi vina i kapljicom vode na svome dlanu. On veli: «Tako sam svaki dan mogao raširiti ruke, pribiti se na Isusov križ i piti s njime najgorči kalež. To mi je davalo snagu da izdržim i pobijedim.» S Kristom se može sve izdržati. Njegovo tijelo i njegova krv daju nam snagu i jakost da možemo sve pobijediti i sve protivštine izdržati te konačno njemu u slavu doći. No, moramo mu biti i vječno zahvalni za njegovu posljednju večeru i krvavu ljubav velikoga petka.
 
< Precedent   Urmator >
[ Inapoi ]

FrontPage