|
 ŠENOA
Hrvatski predrealizam naročito je obilježen književnim djelovanjem jednoga pisca, autora opsežnoga korpusa romana, inovatora proze i tvorca razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda. Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se Šenoino doba . August Ivan Napomuk Eduard Šenoa rodio se u Zagrebu 14. studenog 1838, od oca Vjekoslava i majke Terezije (rođ. Rabač). Obitelj Šenoa bila je germanizirana obitelj češko-slovačkog podrijetla.
Mladi će Šenoa maturirati (1857.) na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji i upisati se na Pravoslovnu akademiju. Od listopada 1859. studij će nastaviti u Pragu gdje će ostati sve do 1865. Kako na vrijeme nije položio sve ispite uskraćena mu je novčana pomoć i Šenoa se počinje baviti novinarstvom kako bi si osigurao novčane prihode.
Iz Praga odlazi u Beč gdje radi u redkacijama listova Glasonoša i
Slawische Bläter. U Zagreb se vraća 1866. i radi u redakciji lista
Prozor. Dvije godine kasnije (28. ožujka 1868.) postaje gradski
bilježnik, a 20. lipnja iste godine vjenčao se sa Slavom Ištavnić.
Otprilike mjesec dana kasnije (24. kolovoza 1868.) imenovan je
umjetničkim ravnateljem Hrvatskog zemaljskog kazališta, a 1870. postati
će dramaturg u istom kazalištu. Bio je i urednik društvenoknjiževnoga
časopisa Vijenac i potpredsjednik Matice hrvatske. Prevodio je s
njemačkoga, francuskoga, češkoga i engleskoga. August Šenoa preminuo je
13. prosinca 1881. u Zagrebu Šenoa se okušao u svim književnim vrstama.
U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za Pozor,
osobito političkim člancima i feljtonima Praški listovi. Godine 1862.
Šenoa udara temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet
i pretvara ga u eminentno literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje
("Pozor", 1866-67; "Vijenac", 1877, 1879-80) izražajnim stilom i
razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne
pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje,
licemjerje i konformizam. Najveći je umjetnički domet ostvario ipak kao
romanopisac. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u
kritičko-polemičkom tekstu Naša književnost, 1865, Šenoin je veliki
romaneskni projekt usmjeren na građu iz nacionalne povijesti te na
suvremene događaje. Povijesni romani zauzimaju središnje mjesto u
njegovu opusu. Napisao ih je pet: Zlatarovo zlato, 1871, Čuvaj se
senjske ruke, 1875, Seljačka buna, 1877, Diogenes, 1878 i Kletva,
1880-81; nedovršeno djelo. U njima tematizira događaje iz različitih
razdoblja hrvatske povijesti: sukob između Stjepka Gregorijanca i
Zagrepčana u 16. stoljeću sa središnjom pričom o ljubavi između plemića
i građanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke povijesti
početkom 17. stoljeća (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob izmedu
feudalaca i seljaka u 16. stoljeću (Seljačka buna), političke spletke u
habsburškoj Hrvatskoj u 18. stoljeću (Diogenes), događaje iz 14.
stoljeća koji su preusmjerili hrvatsku povijest (Kletva). Djela slijede
model povijesnog romana koji je u europsku književnost uveo Walter
Scott. Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji
je teško podnošljiv modernomu senzibilitetu. No, istodobno, on je
tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u
radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezične invencije koja
u bujici protoka događaja ostavlja dojam vitalnosti i snage. Šenoa je
pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško
podnošljiv modernomu senzibilitetu. No, istodobno, on je tvorac
monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji,
živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezične invencije koja u bujici
protoka događaja ostavlja dojam vitalnosti i snage. U romanima i
pripovijetkama s građom iz suvremenog života tematizira konkretne
socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena: gospodarske i
moralne odnose između sela i grada (Prosjak Luka, 1879), raspadanja
zadruga i život seljaka u okolici Zagreba (Barun Ivica, 1874), moralno
i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879), odlazak seljačkih
sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj
ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro 1873), nemoral i rasipništvo u
građanskim krugovima (llijina oporuka, 1876), tragedije i zanose naših
učiteljica u prosvjećivanju sela (Branka, 1881). U tim djelima
inzistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji pa je i fabula
realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja
likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa
za klasne odnose i za aktualna kretanja na političkoj pozornici svojega
vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se stvaralački
pristup već približava realističkoj paradigmi. Velik je uspjeh postigao
i svojim povjesticama - pripovjednim djelima u stihu s motivima iz
povijesti (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka
Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica,
Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta
klijet, Mile Gojslavica). Karakterizira ih lakoća izraza, gipkost
stiha, naglašena ritmičnost i, često, humoristički ton. Namjera im je
ista kao i kod povijesnih romana: da budu sredstvo nacionalnog odgoja i
prava škola rodoljublja.
|
Hrvatska grancica 
