|
Krist kad je zatražio da činimo korizmu onda je rekao: »Obratite se i činite pokoru i primite radosnu vijest«.
Kod Gospodina Isusa nema korizme koja nije radosna i vesela. I nema radosti i veselja koje nema u sebi i korizmene pokore.
Mi nikada nećemo da shvatimo, da je ona radosna vijest koja je počela u Nazaretu, s kojom je počelo spasenje čovjeka i čovječanstva, da je ona najprije bila pokora. Marija je najprije postala službenica Gospodnja, a onda je primila volju Božju i pokoru iz ruke Njegove i istom tada slijedila je sreća, radost i njezino velebno »Magnificat«. I .kršćanin koji ne shvati korizmu tako, neće je shvatiti nikada.
Mi se na Pepelnicu posipamo pepelom da shvatimo, da smo prah i pepeo, zemlja i ništa više. Ali, odmah sutradan u četvrtak iza Čiste srijede čitamo u evanđelju, da nam Gospodin kaže da smo djeca Oca nebeskoga. Komadić je zemlje u nama, komadić je neba u nama. Lomi se u nama životinjsko i anđeosko. I zato je tu korizma da pobijedi anđeosko i da radost bude vječna, a da korizma i pokora bude kratka. I zato ćete shvatiti da na prvu nedjelju korizmenu pred naše oči Gospodin i Crkva stavljaju ono evanđelje o kušanju Isusovu. Stupio je k njemu sotona, napasnik, da i Njega zavede na grijeh: da nam rekne: »Kad je pristupio k Njemu, kako neće k vama!? Ako je On, Sin Božji, bio napastovan, kako nećeš ti koji si sin Čovječji?«
Kako je Krist bio u stanju pomoću riječi Božje otjerati napast od sebe,
tako i ti koji svakog tjedna, svake nedjelje tu riječ Božju čuješ, i
imaš u rukama, u stanju si pomoću nje svladati napasnika.
I ti imaš mogućnosti da te kao Petra, Jakova i Ivana Gospodin uzme na
Tabor, da ti pokaže komadić neba da ondje budeš bez igdje ičega svoga,
na visokoj gori, bez hrane, bez odjeće, bez rodbine, bez imanja. Nigdje
ništa osim glasa Božjega: »Ovo je Sin moj ljubljeni«! I opet ponudiše
da vječno ostanu tu. Da ostanu beskućnici, da ostanu gladni, da ostanu
žedni, ali da vječno slušaju glas Božji: »Ovo je Sin moj ljubljeni
njega slušajte!«
Takvo vam je kršćanstvo. Bori se ono tjelesno u čovjeku i djetinjstvo
Božje u njemu. Nadvlada li djetinjstvo Božje, on je sretnik pun radosti
kao i na Taboru. Nadvlada li tjelesno, on je poražen kao onaj odmetni
sin negdje u tuđini. A Otac nebeski stoji raskriljenih ruku i čeka da
nas primi. To je radosna vijest, blaga vijest, jer je Sin Božji postao
čovjekom, da svaki čovjek može postati djetetom Božjim, da je Otac
nebeski svakome od nas postao Otac i da nas čeka da mu padnemo u
zagrljaj. To je korizma pravog kršćanina.
Kada je Gospodin pošao s ovog svijeta natrag Ocu nebeskom, onda je svim
svojim učenicima i nama naredio: »Hajdete i navješćujte svim narodima
to djetinjstvo Božje. Učinite ih sve mojim učenicima, krstite ih sve i
pretvorite ih u djecu Božju.«
Tko nije shvatio da mora poći i djetetu dokazivati da ima sreću da može
postati dijete Božje, nije shvatio radosnu vijest, nije shvatio
kršćanstvo. U tom je blaga vijest, da čovjek ne može nikada biti
sretan, ako ne ide i druge usrećivati.
Čovjek mora shvatiti da je dijete Božje i brat svakome koga je Bog
stvorio kao svoje dijete, i da mora ići i dokazivali ljudima to
očinstvo i djetinjstvo Božje. I zato, tko je kršćanin on je i misionar,
tko nije misionar on nije ni kršćanin. Tko u sebi ne osjeća potrebu da
nosi veselu vijest tamo daleko, negdje u tuđi svijet, taj nije shvatio
Krista. Kako god Sin Božji nije htio ostati u krilu Oca nebeskoga u
Presvetom Trojstvu, nego je uzeo obličje čovjeka i postao rob, snizio
se do groba i zato se uzvisio opet do prijestolja Oca nebeskoga... tako
i svaki onaj koji prihvati Kristov put, koji se da krstiti, koji
postane Kristov učenik, mora druge dovesti do ljubavi i usrećivanja.
Mora osjećati nagon da ide ljudima prenositi djetinjstvo Božje, i
činiti ih djecom Božjom. I zato je korizma misijska svetkovina.
Ja bih Vam dao par savjeta kako ćete vi sami u sebi tu korizmu
pretvoriti u onu korizmu ljubavi koja raspaljuje srce, koja nosi
Kristovu radosnu vijest do na kraj svijeta.
Čovjek koji obiluje u svom srcu, nema srca za tuđu nesreću. Čovjek
kojeg nesreća satare, spreman je svaki zalogaj dijeliti s drugim
bijednikom kraj sebe.
Ako vas ruka Božja ne pohađa, ako vam ruka Božja ne šalje pokoru,
žrtvu, muku, uzmite sebi sami svoju vlastitu pokoru i korizmu. Odrecite
se nečega, pretrpite nešto, da se možete kao i vaš Bog žrtvovati za
onoga patnika kraj sebe. Kad je bio najveći patnik, onda je dao i
posljednju kap krvi. Kad i vi budete najveći patnici onda ćete najbolje
shvatiti širinu Božje ljubavi i veličinu Božje ljubavi, i shvatit ćete
bijedu čovjeka kraj sebe. To čini srce širokim kao što je bilo Kristovo
srce široko za sav svijet.
Vlč. Davor Lucacela
|
Hrvatska Grančica 
