Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Stoga smatramo opravdanim staviti znak jednakosti u naslovu, jer škole su rasadnici budućnosti svakoga sela, a njezini učenici mladice koje daju svojevrsnu garanciju da selo ima budućnost.     

     Već početkom ove kalendarske godine mogli smo skoro svakodnevno pratiti nimalo ružičaste vijesti o tome koliko će ljudi ostati bez posla. Ni školstvo nije ostalo po strani, pa se stalno spominjalo otpuštanje nastavnika i komasiranje škola. Potaknuti neugodnim iskustvima iz nedavne prošlosti kada je prijetilo zatvaranje škole u Ravniku, a nešto prije u Klokotiču, odlučili smo skrenuti čitateljima pozornost na ovaj aspekat i ujedno ih navrijeme informirali o tome što bi se skoro opet moglo dogoditi. Kolege urednici su redovno informirali naše čitatelje o borbi za opstanak spomenutih škola. Borba koja međutim nije obuhvatila cijelu našu karaševsku zajednicu, i ovdje mislimo na sve faktore koji bi se trebali brinuti o obrazovanju, već je, NAŽALOST, podijelila našu malobrojnu zajednicu: na većinu za i neznatnu manjinu (slučaj ili dva) protiv opstanka škole.

     Na svu sreću, prošle je godine sve dobro završilo pa je škola u Ravniku, koja je najviše bila na meti zatvranja, ostala funkcionirati. Ali, škola nije sama po sebi ostala, već su prvoga dana škole (kada je bio presudni trenutak) naš zastupnik prof. Radan zajedno s prof. Jankovom otišli u Ravnik i tamo zajedno s roditeljima borili se i izborili da škola opstane. No početkom ove godine opet su stigle usmene prijetnje. Sva sreća pa je prof. M. Radan, vrlo dobro informiran o stanju školstva, «objasnio» nadležnima u inspektoratu o posebnom statusu manjinskih škola, konkretno da se za te škole izdvajaju veća financijska sredstva, kao i o tome da ako bude trebalo, sredstva će se tražiti i iz drugih izvora, jer je ZHR, a želimo vjerovati da i cijela karaševska zajednica, odlučna obraniti opstanak škole i škola. Nećemo ponavljati sve neugodne epizode vezane uz ravničku školu i borbu koja se vodila za njezin opstanak, od susreta s generalnim inspektorom pa sve do početka školske godine kada je poslan kombi po djecu, no na sreću stigao skoro prazan u Lupak. Neka nam to bude pouka za budućnost. Sve razvijene zemlje svijeta ulažu u obrazovanje svjesne da time ulažu u svoju bolju budućnost. Pa onda bi se i mi i naša sredina kao trebali tako ponašati, jer smo zemlja članica Europske unije, razvijene zajednice koja zna prepoznati ulogu školstva. A dvojezična je nastava, na materinskom i rumunjskom, bogatstvo, mogućnost, šansa i spasonosna vrata za opstanak škola. Materinski se jezik ne ući umjesto nekog stranog jezika već ima status kao i rumunjski. A školski program ima osim ova dva jezika, dva strana jezika.

     Nadajmo se da će naše škole opstati i da će naša zajednica i svi rukovodeći faktori biti spremni za njihovu obranu, ukoliko to bude trebalo. Da će hodnicima škola veselo odzvanjati učenička vika, a ne da ostanu prazne zgrade koje će nas podsjećati na sive i glomazne zgrade bivšega režima. Maria Latchici