Home arrow Hrvatska grancica arrow Realitatiile noastre arrow Kako slavimo, ili, da li još slavimo Svetog Durda? arrow Hrvatska grancica arrow Realitatile noastre 
Arhiva articole Hrvatska grancica Realitatile noastre

Search by tag : alegeri, parlamentare, alegeri parlamentare, carasova, Carasova


Kako slavimo, ili, da li još slavimo Svetog Durda? PDF Imprimare E-mail
luni, 28 iunie 2010

Sveti Juraj, odnosno sveti Đuređ kako mi Karaševci kažemo, oduvijek je uživao veliko poštovanje u nas Karaševaca. Osim što su se tog dana slavili svi Đurđevi, njega se je slavilo i kao zaštitnika "mare" (ovaca, pogotovo).

8.jpgVečer prije Sv. Đurđa domovi, vrata, porte, štale, sve se kitilo zelenim grančicama kao simbol dolaska proljeća. Mame i majke (bake) bi ispekle okrugli kolač. Taj se kolač sutradan nosio na polje, na njega bi se stavio mliječ, a onda preko ovce (obično one koja je imala najviše mlijeka) bi se otkukalo. S jedne strane bi bila ženska osoba, obično djevojčica, a s druge strane muška osoba. Nakon što bi rekli: kuku-otkuku, skinuli bi kolač. Ako je više kolača ostalo u ženskoj ruci to je značilo da će dogodine biti više jagnjica, a ako je pak više kolača ostalo u muškim rukama, onda su domaćini mogli očekivati više ovnića. No ovog se običaja svi dobro sjećamo.
    Pitanje je da li ga još i kako slavimo ovaj veliki blagdan. Nekada su se naša polja, izlazi, bjelila u proljeće od mnogobrojnih stada ovaca. Danas je to postalo raritet. Jedva da se može vidjeti koje malo stado po našim karaševskim hoterima.
    Stoga i ne čudi da neka školska djeca baš i ne znaju što se radi, odnosno što se to radilo na Sv. Đurđa. Oni imaju sve manje prilike vidjeti uživo slavljenje svetog Đurđa.
Salaši, svjedoci starih vremena, svetionici povijesti, kojima je odzvanjalo veselje i radost za blagdan  svetog Đurđa, urušavaju se i tužno su prazni. Sada dolazak proljeća čekamo po tuđim krajevima, u tuđim zemljama. Ali te zemlje znaju dobro cijeniti svoju starinu. Obnavljaju stare kuće čuvajući pritom izvorni oblik. To pogotovo vrijedi za Austrijance koji bi nam u monogoćemu trebali biti uzor.
Svakako da je novac potreban za egzistenciju i napredak.  No, trebali bismo postati svjesniji i bogatstva koji leži po našim bregovima. A to se bogatstvo ne mjeri u novcu. Tamo je naša povijest, tamo na tim bregovima su naši stari zarađivali kruh svagdašnji za obitelj, tamo su naši korijeni.
Naši salaši su živi muzej, koji govori o našoj prošlosti. U nekima još ima života, još gori vatra i još se čuje zvono na životinjama. No u nekima .... samo hujanje vjetra. Ipak, nije kasno. Barem par puta godišnje ako obiđemo naše salaše, između ostalog i na blagdan svetog Đurđa, sigurno ćemo osjetiti dašak starine i drugačiji ćemo odnos imati prema budućnosti. Usudili bi se reći, vedriji, optimističniji. Jer pogled na zemlju koja je koljenima u obitelji, voćke, šume – sve to daje drugačiji osjećaj, osjećaj sigurnosti da se u teškim vremenima imamo gdje vratiti i od čega živjeti. Pogotovo u ovim nesigurnim vremenima.

Maria Lackić

 
< Precedent   Urmator >