|
Kada jedni drugima nešto darujemo ili u nečemu pomognemo ili pokažemo neki znak pažnje, ražalosti nas ako izostane riječ ‘hvala’ i ako drugi naš dar,
pomoć ili pažnju uzmu zdravo za gotovo.
 I ne radi se pritom da našu brižnost unaprijed uvjetujemo iskazanom zahvalnošću, nego jednostavno želimo osjetiti da su drugi prepoznali našu brigu, da vide kako nam je stalo do njih. Zahvalnost je znak da drugi prepoznaje i prihvaća našu naklonost i dobročinstvo: “Zahvaljujem ti zato što ti nešto značim, zato što vidim da ti je stalo do mene, hvala ti što mi želiš pomoći, obradovati me, utješiti...”S pravom možemo reći da ne postoji zdrav i normalan odnos među ljudima, prijateljima, roditeljima i djecom, u braku ako ne pos-toji međusobna zahvalnost. I najčešće zaboli upravo nezahvalnost najbližih. Zbog nedostatka zahvalnosti mnogi odnosi dospiju u krizu, a ljudi rezignirano kažu: “Ne isplati se činiti dobro”.
Što je suprotnost zahvalnosti? Mi bismo odgovorili: nezahvalnost. Ali mislim da bi bilo ispravnije reći ono poznato: svejedno mi je.
Tada netko prima dar ili pokazano dobročinstvo ravnodušno, hladna srca,
bez zahvalnosti. Svima nam je poznata takva situacija: kada imamo pune
ruke i bogatu trpezu, lijepe kuće i materijalno osiguranu egzistenciju,
ali u svemu tome nedostaje radost, jer se sve to ‘konzumira’ kao nešto
po sebi razumljivo. Zahvalnost i radost – dvije su sestre. Komad kruha
kojega u miru i zahvalnosti blagujemo može više obradovati nego neki
rafinirani obrok koji blagujemo bez osjećaja zahvalnosti. Današnje
evanđelje opisuje što se dogodilo s jednim od deset gubavaca koji je
ozdravio. “Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, povrati se slaveći
Boga u sav glas.” On je u daru ozdravljenja prepoznao znak: netko je
vidio njegovu bijedu, imao sućuti prema njemu. Čovjek je u svom
ozdravljenju prepoznao Božju ljubav na djelu. Nije samo njegova koža
očišćena od gube, već je i njegovo srce ispunjeno. I zato osjeća potrebu
da se vrati, zahvali, slavi Boga. U svom je ozdravljenju susreo Boga.
Upravo je to nedostajalo onoj ostaloj devetorici. I oni su očistili
svoju kožu od gube, ali u njihovom srcu ozdravljenje nije imalo odjeka.
Oni su se vratili kući a da nisu susreli Boga. “Gdje su još devetorica?
Ni jedan se ne nađe da se vrati i Bogu zahvali, osim ovoga
tuđina!”Zahvalnost je plod prave vjere. Možemo živjeti, uvjereni da je
sve što imamo - naš život, zdravlje, jelo i piće, ukućani i prijatelji,
naše sposobnosti i nadarenosti – od dragog Boga. Zahvalnost je
pokazatelj naše vjere. Ljudi koji su razvili naviku zahvaljivanja i
kojima je zahvalnost način razmišljanja, osjećanja, stil života, svaki
dan otkrivaju da imaju na čemu biti zahvalni Bogu i ljudima.Katkad se
vjernici pitaju što imaju od toga ako nedjeljom dolaze na svetu misu.
Svake nedjelje okupljamo se na euharistijsko slavlje kako bismo slavili i
zahvaljivali Bogu, učili se zahvalnosti. Razvijajući naviku
zahvaljivanja oslobađamo se onog: svejedno mi je, i postajemo zahvalne
osobe. Samo vjera koja budi osjećaj zahvalnosti prepun strahopoštovanja,
prepoznaje uvijek nove dolaske Božje ljubavi u naš život.
Dr. theol. Davor Lucacela
|
Hrvatska grancica 
