Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Mjesec rujan, odnosno september kako Karaševci kažu, obiluje raznim događajima pa je tako jedan od najveselijih mjeseca u godini.

     Sve započinje velikim hodočašćem u Mariju Radnu, kada Karaševci iz svih sedam sela idu u Radnu. Jedni, ponajviše mladi idu pješice, a drugi opet autima, vlakom, autobusima.

     Okrepljeni duhovnom hranom vraćaju se svojom domovima i djeca i mladi počinju s novom školskom godinom. Neki završavaju svoj godišnji odmor i vraćaju se na radna mjesta. A onda, zapravo čim se vrate iz Marije Radne, započinju kirvaji.

     Odmah na Malu Gospu, odnosno na Svetu Mariju Malu kako je običaj govoriti u nas Karaševaca, kirvaj je u Jabalču. Za dobru svirku i zabavu do zore pobrinula se ove godine formacija Zorana Birte (Mikula). Muziku je platilo ZHR. Bilo je veselo, ljepo, zapravo u Jabalču igraju puno, skoro svi koji su na narodnom veselju, pa se s pravom Jabalčanje mogu pohvaliti da su među «prvim» igračima u svih sedam sela.

     Uslijedio je kirvaj u Klokotiču 12. i 13. rujna na blagdan Imena Marijina. Ove godine njihov je kirvaj bio još svečaniji jer je bilo i krizmanje. Glazbu za narodno veselje financijski je osiguralo ZHR, a domaća klokotička formacija Petra Paletića je dala sve od sebe da plešu i mladi i stari. Uostalom, Klokotič se može dičiti s dva kirvaja, početkom svibnja, na Sv. Filipa, i ujesen, na blagdan Imena Marijina.

     Nakon Klokotiča, o blagdanu sv. Matije slavio se kirvaj u Lupaku. Lupačanje su slavili tri dana, jer je sam blagdan Sv. Matije bio u utorak. Svakog dana slavlja bila je svečana sv. misa na kojoj su uz lupačkog župnika bili i župnici susjednih mjesta, bogoslovi te na blagdan sv. Matije biskupov tajnik, Lauš Mikola, otac salvatorijanac Mikola Lauš, obojica rodom iz Lupaka, kao i vel. Branko Kornfeind iz Gradišća. Narodno je veselje bilo dva dana, u nedjelju i utorak, a muziku za tu prigodu je platio ZHR, svirila je formacija Milana Todora (Žička).

     I zadnji kirvaj po redu u godini ali ne zadnji i po lijepoti i veselju je onaj u Vodniku, na blagdan svetih Mihaela, Rafaela i Gabriela. Muziku i ovdje plaća ZHR, sviri Zoran Birta (Mikul).

     Lijepo je vidjeti da se za kirvaj vraćaju iz inozemstva svi oni koji rade diljem Europe, od Austrije do Španjolske. Pripreme počinju barem tjedan dana ranije, uređuju se kuće, ulice, pa tako za kirvaj svako od naših sela izgleda svečanije.

     Kirvaji su i prilika da se pohađaju prijatelji i znanci iz susjednih nam sela, da se izmijene iskustva, da ljudi popričaju, da se sklope nova prijateljstva, da se mladi upoznaju. Tako svi imamo goste iz drugih sela. Unatrag dvadesetak godina, prije masovnog odlaska na rad u inozemstvo, kirvaji su bili još posjećeniji, gosti su u većem broju išli u susjedna sela. I nekada su išli na kirvaj u narodnim nošnjama. Nažalost to je danas rijetkost.

     Isto tako, nekada, nakon obilnog ručka i nakon veselja, gosti su odlazili svojim kućama s paketima, koji su im domaćini spremali u «cidila, tkana od vune ili pamuka, šarenih boja». Bila je čast imati najljepša «cidila» pa gostima staviti paket u ta cidila koja su se onda mogla vidjeti na ulicama sela.

     Jedan je stari Karaševak davno rekao: «Idem na kirvaj ne samo na jelo i piće. To imam i doma. Idem da se progovorimo, da čujem što novo po svi naši seli. »

     Kirvaji su kako god da uzmemo, pored vjerske značajnosti i prilika za druženje i veselje, pa kako bi rekli naši stari kad «namenjaju»: «živi i zdravi bili, rakiju pili i mlogi kirvaji slavili».

Maria Latchici