Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Uzalud se svijet prolama. Crkva broji svoje dane po svojim svetkovinama.

          Ona neće zaboraviti ni na jednoga od svojih staraca, na jedno od svoje djece, na jednu od svojih djevica, na jednoga od svojih pustinjaka. Svijet proklinje, a ona pjeva. Ništa neće uspavati i ništa neće zastrašiti njezino pamćenje. Na dan preminulih, služba Božja služila se s punim sjajem: svećenik i ministranti odjeveni u bogate nakite, kretnje i pokrete, glasovi pjevača i djece, velike se orgulje uzbudile, grde, plaču, snivaju, jecaju i prolijevaju u širokim valovima molitvu za sve pokojne... Ovih je dana Crkva često prosula toliki sjaj svojih obreda jer je ona, unatoč svim prigo-vorima, velika škola ljepote. Kada ugošćujemo siromašnoga rođaka, ne palimo veliki luster u salonu i ne silazimo u podrum da donesemo u košari boce staroga vina i rakije. Međutim, ma kako neznatni bili pokojni, kršćanski ih svećenik prima sa svim sjajem kojim raspolaže Crkva, kao što se to dostoji ljubljenoj braći. Zašto?

            Kamena Crkva istodobno je duhovna građevina, zajednica vjernika i zaručnica Kristova... kuća, društvo, nebeski Jeruzalem! Svi koji trpe i žive u Kristovo ime imaju pravo na ulaz... Radnika i graditelja Crkve, Krista, ovamo je postavio njegov otac: on ostaje na fundaciji građevine, njegov križ je kutni kamen, on spaja dvostruki zid. Tako i vjernici po vjeri u Krista tvore jedno društvo i ostaju u vezi sa svojim dragim mrtvima... Kako udarcima čekića radnik oblikuje, uređuje kamenove tako i nebeski radnik oblikuje, uređuje duše. Kamenje i duše usavršavaju se pod trpljenjem i ono im daje mjesto u nebeskoj ili zemaljskoj građevini! Jedna je od oznaka Crkve katoličke njezin nepomućeni mir. Ovaj mir nije hladnoća... brda se svijeta mogu srušiti jedno na drugo. Ako je toga dana svetkovina jedne male pastirice, na primjer, ona će slaviti malu pastiricu s nepomičnim mirom koji joj dolazi od Vječnosti. Pa makar kakvu buku oko nje činili narodi i kraljevi, ona neće zaboraviti jednoga od svojih siromaha, jednoga od svojih prosjaka, jednoga od svojih mučenika. Dok gromovi tutnje, ona će se vratiti unazad, tijekom stoljeća, da slavi besmrtno slavlje neke djevojčice koja je za života bila nepoznata, a koja je umrla još prije tisuću godina.

         Oh! Sretni i presretni su oni pokojni, koji su po milosti sakramenata prodrli u vrtove nebeske spoznaje, koji počivaju u srcu svoga Boga i koji se griju na živoj toplini, a još sretniji oni za koje se cijelo nebo nalazi u maloj hostiji koja sadržava Isusa Krista...!

Dr. theol. Davor Lucacela