Home arrow Hrvatska grancica arrow Realitatiile noastre arrow Zimski blagdani i neki obicaji kod Karasevskih hrvata arrow Hrvatska grancica arrow Realitatile noastre 
Arhiva articole Hrvatska grancica Realitatile noastre

Search by tag : alegeri, parlamentare, alegeri parlamentare, carasova, Carasova


Zimski blagdani i neki obicaji kod Karasevskih hrvata PDF Imprimare E-mail
marti, 15 februarie 2011

Blagdani su prošli, a s njima se i naša obitelj, koja se okupila da zajednički proslavi najradosniji kršćanski blagdan, Božić, ponovo rasprostrla diljem svijeta.

15.jpg      Zimskih svetkovina ima najviše. Jedino tada su naši stari imali više vremena za opuštanje, gozbu, razveseljavanje i odmor. Tijekom zime nije bilo poljoprivrednog rada, ali to ne znači da su ljudi samo odmarali i uživali u jelu i piću. Već se je tada ručni ženski rad, na svakovečernjim sidenjkama (prelima), najviše obavljao. Vezle su se i izrađivale nove košulje, plele vunene čarape i pačke, šila ili krpila poderana odjeća, itd.

     U našim krajevima skoro ni jedna obitelj nije započimala zimske blagdane ako nije do 6. prosinca, odnosno do blagdana svetog Nikole, imala u dimnjaku i u zemljanim posudama pospremanu svinjetinu. Nakon 25. studenog, kada Crkva slavi sv. Katarinu, odmah prve nedjelje počinje Advent ili Došašće. To je period pripreme i posta, koji traje četiri tjedna i u čiju pomoć dolaze svakodnevne mise zornice, gdje se vjernici mogu ispovijedati i pričestiti, kako bi s čistom dušom i mirnom savješću bili spremni za proslavu Božića.

16.jpg4. prosinca blagdan je Svete Barbare, jedne od adventskih glasnica koja nam naviješta Božić i jedne od 14. svetaca pomoćnika u nevolji. Ona je karaševskim Hrvatima poznata jedino kao zaštitnica rudara i Nju su posebno zazivali u pomoć i častili karaševski rudari koji su radili u rudnicima iz okoline. Iza sv. Barbare dolazi sv. Nikola, koji u čizmicu dobre djece danas stavlja slatkiše, a šibe dijeli neposlušnoj djeci. Nekada je on bio skromniji, pa je darivao samo pokoju jabuku ili krušku, ili pak pokoji orah (kasnije i orasi u šećeru). Ima dosta obitelji koje upravo tada prave veliko slavlje u čast sveca čije ime nosi ili je nosio nekada glavni član obitelji. Na slavlje je pozvana rodbina, a danas, uz rodbinu, dolaze najbliži prijatelji i pokoji susjed. Od sv. Nikole do Badnjaka karaševski Hrvati nemaju druge svetkovine. Na Badnjak se uvijek ustajalo ranije, kako bi se na vrijeme obavili svi poslovi do večernjeg zvona, poznat kod nas kao Zdrava Marija. Običaj je kod nas da se toga dana posti i trpi do kasno navečer kada cijela obitelj sjeda za stolom i jede nemrsnu hranu. Pogotovo bi to poštovale mlade djevojke, jer su vjerovale da ako poste do kasno uveče, preko noći bi sanjale svog suđenika (obećanog mladića za udaju). Toga se dana uglavnom jeo krumpir, grah, kupus, šuške (suho voće kuhano u vodi) kasnije i riba, a bogatije obitelji imale su te večeri i pečenog kruha na stolu. Ispod stola stavljala se slama i tri krasonja (klipa) kukuruza (simbolizirajući Mariju, Josipa i maloga Isusa), a na sto su se stavljale u čašu vode tri grančice od različitog voćnog stabla i orasi u bljuce (zemljana zdjelica). Kad bi se cijela obitelj okupila, tada bi najstarija žena u kući bacila orahe prema tavanu i rekla „Slez Bože u selo, da je selo veselo i sva kuća vesela!“ Orasi moraju što jače udariti pri padu kako bi godina bila rodna, a oni članovi obitelji koji bi više oraha prikupili, bili bi zdraviji i bogatiji sljedeće godine. Na Badnjak se nije smijelo nikome ići i ništa davati iz kuće, sve dok ne prođe polnoćka. Jedinu iznimku činio je čin darivanja najljepših jabuka i krušaka u crkvu, kako bi se okitilo božićno drvce. Danas toga više nema. Raznobojne su kuglice i umjetne električne lampice zamjenile svu prirodnu ljepotu! Pjevajući božićne pjesme i navještujući rođenje maloga Isusa, Betlemčići, malo veća djeca iz Osnovne Škole, moraju proći kroz cijelo selo do polnoćke, pjevajući i noseći radosnu vijest svakoj kući, s riječima „Želite li Betlem?“. Svaka obitelj koja na Badnji dan želi primiti betlemčiće, ostavlja otvorena vrata kuće i čeka njihov dolazak. Poslije odlaska betlemčića, na polnoćku ide skoro cijela obitelj. Ljudi bi tada silazili u selo, svi oni koji su živjeli po salašima, a nakon sudjelovanja na Svetoj misi opet su se vraćali k svojim salašima. Nekada je malo Karaševaka živjelo na selu, većina ih je živjela po salašima. Prije samog blagdana žene bi spremale svoju svečanu narodnu nošnju, košulju, kako bi bile lijepo odjevene na Božić, ali i 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, jer su se tada držale igranke po selima i počimale svadbe (koje bi trajale sve do Pepelnice, odnosno do početka Korizme, velikog posta). Na Božić se obično jelo svinjsko meso i piletina, a na Novu godinu se jedino smjela kuhati svinjska glava (stari su vjerovali da onaj koji na taj dan jede piletinu neće napredovati, jer kokoška sve razbacuje oko sebe, a svinja unapređuje kada kopa s gubicom). Iza Nove godine dolazi blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje koje se obilježava 6. siječnja. Na taj dan, po običaju, blagoslivlja se voda i s njome svećenik vrši poslijepodne blagoslov kuća i obitelji, stoke i svih stečenih dobara. Na stolu za blagoslov obavezno mora biti upaljena svijeća, čaša vode, malo soli, kukuruza, graha, oraha i žita. Sjemena bi se čuvala za sijanje, a voda i sol za kuhanje ili bi pak voda bila kušana od svakog člana obitelji, radi dobrog zdravlja. Ništa se nije smjelo baciti. Na vratima blagoslovljene kuće pisala bi slova G+M+B i data godina. To su inicijali trojice kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara, koji su išli pokloniti se malom Isusu. Ranije su se ovi znakovi upisivali kredom, a danas se koriste samo specifične naljepnice koje se drže na vratima do idućeg blagoslova kuće. Nekada prije plaćanja crkvenog poreza (lukno), svaka obitelj bi darovala svećeniku, nakon blagoslova kuće, od onoga što je imala u dimnjaku (mesa i kobasica), u podrumu (krumpira, jabuka, krušaka itd) ili pak u potkrovlju (kukuruza i žita). Naziv ovog blagdana poznat je u našim krajevima i kao Krstov dan ili pod nazivom ”kad ide gospodin s krstićam”. Božićni krug običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svjećnicom i danom Sv. Blaža, ponovo pruža priliku ljudima da pronađu vrijeme za mir i duhovnu obnovu i da se pripremaju za najveći krščanski blagdan, Uskrs. Predblagdanski dani i sve pripreme koje idu uz njih jačaju i povezuju obiteljske vrijednosti, tjeraju nas da budemo bolji, bar u to vrijeme. Za mnoge, svakako, postalo je najljepše doba u godini. To je vrijeme kad se većina obitelji okuplja u svojim domovima i kada se u nama budi sjećanje na djetinjstvo i miris toliko željne okićene jelke (pogotovo zbog slatkiša koji su zamjenili nekadašnje voće i lanac nanizanih kokica). Kako su se veselili naši predaci i kako mi to radimo danas, razlika je velika. Nažalost, mjesec prosinac, u naše dane, potpuno je komercijaliziran, tako da se izgubio njegov pravi smisao. Manija kupnje nema granice. Mnogi više i ne znaju što se zapravo na Božić slavi nego ga, nažalost, povezuju isključivo s kićenjem božićne jelke, kuće i darovima Djeda Božićnjaka.

Slaviţa-Maria Muselin

 
< Precedent   Urmator >