Živimo u brzim vremenima, vremenima interneta, informacija, a zadnjih godina ponajviše u vremenima kritike i osporavanja. I to svega i svačega, a nerijetko i svakoga.
Kritiziramo predsjednika države, vladu, crkvu, banke, društvo i tako dalje. Kada smo mi sami u pitanju, e onda stvari se mijenjaju. Mi smo dobri, pošteni, naši stavovi su ispravni, naše ideje najbolje, o našim uspjesima se mora nadaleko ćuti. Dobro je samo što mi radimo, ono što drugi rade nema neku vrijednost, što su nam naši preci ostavili to je staro, nije u trendu itd.
Kritika, ukoliko je dobrona-mjerna i ima kao cilj poboljšanje nečega,
napredak, kada uvažava mišljenje one druge strane, osobe, znači kada je
konstruktivna ( a ne destruktivna) i pozitivna, iznimno je korisna za
društvo i njezine članove. No kada je ta kritika zlonamjerna, kada se
nekoga ili nešto blati, onda je destruktivna, ponajprije po onoga na
koga je usmjerena, ali i na onoga koji tu kritiku izgovara.
Svi smo ponekad u životu doživjeli i osjetili na vlastitoj koži jednu
od gore navedenih kritika. Neke se rado sjećamo jer je nas potakla da
nešto popravimo, no neka nas je strašno uvrijedila i, nažalost, onome
koji nas je uvrijedio nikada nećemo oprostiti (iako, barem u crkvi,
govorimo da hoćemo!). Je, ali nije biti lako kršćanin, nije nikada ni
bilo... .
No, nećemo o kršćanskim vrlinama koje bi sve nas trebale krasiti, pa bi
onda naše društvo bolje i skladnije funkcioniralo, već ćemo se osvrnuti
na rad ZHR-a koji posljednje vrijeme doživljava i proživljava pravu
oluju kritika. Da li je baš svaka od tih kritika opravdana? Da li to
Zajedništvo išta radi i stvara? Ili samo troši novac (zbog kojeg se
javno proziva po novinama), svi koji tamo rade mlate praznu slamu,
vozikaju se autima itd.? Da li možemo pronaći ijednu pozitivnu točku?
Podsjetit ćemo, ipak, naše čitatelje bar na nekoliko, nećemo reći vrlo
dobrih – da ne ispadnemo veći farizeji nego što jesmo (bez iznimke,
usudim se reći) – već samo dobrih akcija i poteza.
Idemo redom. Znamo da nekada nije bilo ovog sjedišta, nije bilo
zgrade, već je ZHR kao institucija bila podstanar. Izgrađena je moderna i
efikasna zgrada, reprezentativna. U njoj su administrativni uredi, pa
uredi Grančice, velika dvorana za sastanke i konferencije, opremljena za
svim modernim tehničkim sredstvima; na gornjem su katu sobe u kojima se
smještaju gosti iz zemlje i inozemstva, i drugi. Spomenimo da su u
nekoliko navrata tamo bili smješteni i profesori i studenti sa
Zagrebačkom sveučilišta.
Uostalom, ZHR je organizirao i dočeci predsjednika Republike Hrvatske,
gospodina Stjepana Mesića, koji je naše krajeve posjetio 2004., pa doček
predsjednika Vlade Repu-blike Hrvatske, dr. Ive Sanadera, 2007. godine.
U toj su zgradi uredi i tiskara novina, na našem jeziku, skromne, ali
to su naše novine. U sjedištu ZHR-a organizirani su međunarodni
simpoziji, podsjetimo samo na onaj iz 2008. na kojem su sudjelovali
sveučilišni profesori s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i sveučilišni
profesori s prestižnih rumunjskih sveučilišta. Od pozitivnih akcija
trebamo spomenuti i dugogodišnje financijsko motiviranje i nagrađivanje
naših učenika, i onih koji su dobivali nagrade na državnim natjecanjima,
ali i onih najboljih na kraju svake školske godine; darivanje djece
prije Božića, na kraju školske godine, pa darivanje povodom
Međunarodnog Dana djeteta 1. lipnja; tu su športska i kulturna društva;
susreti osoba treće dobi; ZHR svake godine financira prijevoz autobusom
povodom hodočašća u Mariju Radnu i Mariju Čiklovu.
S lijeve strane sjedišta ZHR-a nalazi se spomenik palima u Prvom i
Drugom svjetskom ratu iz karaševske općine. I koji spomenik itekeko
treba i lupačka općina. Ništa nas, nažalost, u lupačkoj općini osim
križeva na groblju, ne podsjeća na one koji su pali u dva svjetska rata,
a ima ih toliko i u selima.
Popis svih akcija i svega što je dosad ZHR napravio može se nastaviti,
no bio bi predug da se ovdje iznese.
Je li ZHR griješio u nekim postupcima? Nekim potezima? Sigurno da jest,
jer ZHR tvore ljudi, a ljudi su skloni (namjerno ili nenamjerno)
pogreškama. Ali, kako jasno stoji u Bibliji, kada je Isus rekao: tko je
bez grijeha neka uzme kamen i neka prvi baci ..... Znamo kako bibljiska
priča ide dalje.
Sigurno da ima mjesta za bolje akcije, za bolje postupke i poteze. I
nadamo se da će se one i ostvariti. Samo osim dobre volje, rada,
potrebno je i razumijevanje okoline. Uostalom, imamo li mi, kao mala
sredina, ikakve koristi od razjedinjenosti i sukoba?
Mislim da bi se ovdje trebali ugledati na Amerikance, odnosno na
njihovog nekadašnjeg predsjednika Johna F. Kennedya koji je rekao:
„Nemojte pitati što vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete
učiniti za svoju zemlju“. Primjenjeno na nas: ne stalno govoriti što
ZHR može napraviti za nas (iako ponekad ZHR hoće, ali mu se ne
dopušta!), već možemo li mi nešto napraviti za ZHR? Ne za ZHR kao
instituciju, ili kao skup pojedinaca, već kao jednu zajednicu kojoj svi
donekle pripadamo, ako ne drugačije onda po jeziku i nacionalnoj
pripadnosti. Znaš za nešto što će ostati svima nama, kao neki simbol
našeg postojanja. I ne nekim materijalnim sredstvima, jer njima baš i
ne raspolažemo, već razumijevanjem, dijalogom i pozitivnim stavom.
Maria Laţchici
|