Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj - SVADBE I TULUMI U DOMU KULTURE IZ KARASEVA!
Home arrow Hrvatska grancica arrow SVADBE I TULUMI U DOMU KULTURE IZ KARASEVA! arrow Hrvatska grancica arrow Evenimente 
Arhiva articole Hrvatska grancica Evenimente

Search by tag : kafic, rimer, sojka, uniunea croatilor


SVADBE I TULUMI U DOMU KULTURE IZ KARASEVA! PDF Imprimare E-mail
luni, 12 septembrie 2011

1970. godine bila je podignuta u središtu Karaševa impozantna zgrada predviđena s 250 sjedećih mjesta, - Dom kulture.

6.jpg     U unutrašnjosti zgrade nalazi se i jedno muralno U umjetničko djelo od 80 četvornih metara kakvo rijetko da postoji u našoj upaniji i ne samo. Freska repro­ducira tradicionalni karaševski danac i svadbeni ručak Karaševskih Hrvata, a djelo je slikao slikar Constantin Crăciun.  

    Tijekom desetljeća, Dom kulture iz Karaševa je ugostio broj-ne kulturno-umjetničke događaje, spektakle, folklorne natjecaje, pro­movirao je mlade umjetničke nade iz Karaševa, a u interijeru Doma prika­zani su igrani i dokumentarni filmovi. Naalost, danas se u Domu kulture ne odvijaju više nikakve kulturne djelatnosti, ne čuju se više stihovi nekih narodnih melodija karaševskog specificiteta i ne moe se više pratiti neki umjetnički program karaševskih učenika, karaševskih muzičkih for­macija ili pak gostujućih formacija iz naše ili drugih rumunjskih upanija. Zbog svega toga, zbog totalnog izumiranja kulturalnog ivota u Karaševu, mjesni vijećnici i karaševski knez odlučili su promjeniti i kultural­nu destinaciju Doma kulture te su ga odlukom naših izabranika transformi­rali u mjesto za odravanja svadbi, krštenja, tuluma i drugih provoda. Ni na trenutak nisu razmislili kako oivjeti i dinamizirati kulturalni ivot, nego su naprosto dali Domu novu namjenu, pretvorili su ga u nekakvu vrstu neukusnog restorana. Iznivelirali su najprije dvoranu amfiteatarsko-ga tipa, koju su u prošlom stoljeću teškom mukom napravili naši stari, zatim su je izbetonirali, stavili pločice i gresiju te su nas sve pustili da vje­rujemo kako ivimo u primitivnom vremenu. Sada je sigurno, u Domu kulture neće više biti predstava! Što će našemu knezu i ekipi karaševskih vijećnika kulturalni ivot? Čemu bi to sluilo?

 

     O tome kada i u kojim je uvjetima podignut Dom kulture u Karaševu ispričao nam je gosp. Mikola Miloja, koji je u to doba obnašao funkciju počasnog vicikneza u Karaševu.

     Gospodine Miloia, biće da se vi sjećate kad i pod kojim uvjetima je napraven Dom kulture u Karaševu?

     Ja nesam imal funkciju plaćenu od vicikneza, ja sam u to vreme imal počasnu funkciju vicikne­za, sam bil kod financa angairan. Dali su mi funkciju potpredsjednika za ekonomske probleme i onda su mi dali da se bavim s kaminam. Meni ne bilo drago da prođem kroz tej „servi­ci“, če to je bil komunalni, kako prodi guska kroz reku. Sve što se radilo u selu se radilo kroz „muncă voluntară“ ili „muncă contributivă“. Po zakonu, za godinu si trebal da uciniš 5 do 7 dana, to je bila „muncă contributivă prin forţa de muncă“ i posi je bila „muncă prin plată (contribuţia în bani)“ i od ti novac su učinjene škule, puteve, elektrifikare, sve ove stvari.

     Godine kad se napravil Dom Kulture ne moem da ti kaem, ne sjećam se. Kad sam ja došal, fundacija kamina je bila gotova, i onda smo počeli da zidamo sve ovo drugo. Se zidalo s kamenji, luđe su nosili svaki dvoja kola kamena, kočijaši po više i se je zidal s malteram. To su Karaševci zidali. Svaki dan dođu oko 30 človeka na rađu, najviše su dodile ene, i onda kad pođu k noći doma mi im damo tabel i se narede drugi 30. Otprilike na dve nedelje je došal red svakomu da dođe da radi na ovi objektivi. Tako su napraveni i kamin, i škula dolnja, i obadva mosta. Stat ne dal niti ban, stat je činil drugi objekti­vi s novcimami. Mi nesmo imali novci da moemo da izradimo sve jedan­put, i novci što su bili iz kontribucija, niti to nesi imal pravo da potrošiš sve. Svi novci su išli u banku, banka je financirala objekti dravni, a nam je dala „plan de cheltuieli“ godišnji, mi dobijemo 100 miliona, oni nim dadu samo 50 da potrošimo, 50 idu tamo, se ruliraju, a su naši novci, posi nim da stat kad on ima moguće za to, zato se toliko godine pridlilo, a rađa fizična se radila sva od luđi. Mi smo kupili materijali, onda su dodili majstori iz sela, imali smo neki 50, i ti su se menjali, ovej dan su ova dva-tri, onda kad neki ne moe sad, dođe drugi put. Su se činili tabeli.

    Kad je kamin bil gotov su se činile tzv. „întreceri socialiste pe comune“, a mi smo izlezli na prvom mestu. Za to prvo mesto mi smo dobili jednu premiju od upanije, tej premiu ne nim se dal da ga potrošimo, nego upanija je odlučila da jedan frtalj od ti novac se dadu gosp. Radanu da kupi instrumenti muzikalni če nesmo imali ništa, a ovi drugi za fresku. Nakon toga su došli 5-6 majstora, šef od rađe im je bil prof. Crăciun, i su donesli 5-6 kamio­na konoplja. Prof. Crăciun nim je rekal če za tu fresku treba da se upudi cel malter doli i da tenkuitamo 10 centi stenu. I onda smo pak vikali luđe iz sela i na celoj onoj strani smo oborili tenkujalu doli, smo očistili ti rostove od cigle, kako da moe da radi, smo omili stenu. To je bila jedna rađa titanska, to se radilo leti kad su bile rađe poljske, ali luđe su ni razumeli. Celu stenu su uvili u tej var, onda tej profosor je sedel s nami, vikal stari luđe, sedeli su neki dva-tri meseca tu da upoznaju običaji. Sad je bilo malko i utjecaj od upanije, mlogi su rekli če ovo je slutno, ali treba da razumemo če freska ne za nas i za naši unuci, nego za generacije posle stotina godina, če ta nema smrt, da te generacije vide kako smo mi iveli, kako je bila nošnja, što se radilo. To je sve simbolično. Simbolizirana je reka Karaš, običaji koji su bili, ovce da se vidi štem su se bavili naši stari, kosači idu da kose, luđe da kopaju. Čujem če neki pametnjak je rekal če to da se zapuši, kako to da učine če tu je naš narod proljal znoj i krv, oni neznaju što je to. To je naš narod radil i napravil i to je jako dobro za naše selo.

     Naši konsilijeri i knez su promijenili destinaciju Doma Kulture. Od mjesta gdje su se drali spekta­koli i drugi kulturni evenimenti, sad su napravili mjesto gdje da se dre svadbe, vjenčanja, maorati, napravili su jednu formu restorana. Što Vi mislite o promjeni destinacije Doma Kulture?

     Zašto su pocepali tej kamin ja to neznam, to je šteta. Neki misli če to se tiki tako napravilo, dođu novci iz budeta, platiš. U to dobo smo išli od doma do doma, človik je moral da dođe na rađu i da ne htel, ali to je bilo za nas, za naše selo, za našu decu. Ja neznam zašto su tamo pocepali, napravili su prvo dvoranu za sednice, obelili su sve naokol, a mi smo tako hrđavo radili tad, ne financirano, nego s luđimami. Sad oni tiko priko naše tenkujale su obelili. Znači če mi smo radili dobri. Nitko ne kral cement u to dobo i su radili majstori naši. Is­tina dodili su svakijaki inineri, davali su nim indikacije. Tad ne bilo ovako, u kaminu su drani spektakoli, su ru­latali filmove i spektakoli od naši for­macija. Gosp. Radan je to organiziral, su dodili i iz drugih strana, jedan put je došla radio-televizija iz Temišvara. Bilo je lepo, to je bila distrakcija za naše selo. Kamin je bil dosta do­bar, mi smo radili na toj sceni, to je napraveno od nas, u te fosne sam ja bil klini. Stolove novi smo učinili u Baltă Sărata u Caransebeşu i jedva smo ih donesli.

     Je li preuređenje Doma kulture bilo prijeko potrebno ili je komanda trebala da se izbori za novci za druge investicije, na primjer za kanalizaciju?

     Trebalo je da su napravili put, če nemamo put za Đelug, ne moemo da idemo Kajćam, trebalo je da su napravili druge i druge stvari. Nemamo kanalizaciju u selu, a ne ovake stvari da se čine. Meni je bilo jako drago da napravimo nešto u selu. Mi nesmo Rumunji, makar če se reklo če imamo ista prava kao oni, ali to nikad ne bilo istina, mi sve smo bili po potragu. Prije je bilo jedinstvo, ne kao sad, ovej razdor, ova mrnja, ovo je dosta slutno i sramota. Se veli če vode konsilijeri selo jer mi smo ih votirali, mi prije smo morali da damo jedan raport prid narodam, to se dobilo, toliko se potrošilo, to imamo ješte da izradimo, sad nitko ti to ne poveda. Valja da su ti konsilijeri Bog u selu? Narod nema nikaku reč da kae? Sad moeš da slomiš noge po ovi putevi, mi imamo zemlje kod koji ne moemo da stignemo če nemamo puteve. A mi Karaševci ivimo od zemlje. Na sve strane se krade i se čini ono što ne treba, a luđe koji bi imali jednu reč da kau - ne sluša nitko i ne pita nitko. Sam rekal sto put knezu i za ove „semne od circulatie“, od kad mu povedam da ih metne če la da se učini zlo. Ja sam napravil s Karaševci i ovej most i onej, ali sad ne moe se to, sad je toliko skupo če to ne moeš da napraviš. Sam rekal knezu če ovej most moe da podnose 10 tone i onej isto toliko, zašto onda prode s 50 tone, la da ga slome i mi lamo da okaljamo, ali kamo i kudi. Metni znak tamo da vozači vide če postoji „limi­tare de tonaj“ i onda tko ga slomi la da ga plati, zašto cel narod da stigne da pati, če nelaju ovi iz komande da metnu znak. To je legalno nešto, knez s policijom ima tu obavezu i tu mogućnost da metnu taj znak. Ja sam ivel te godine kad nesmo imali most, ovde su kopali luđe, jeni su i umrli. Smo dali svaki neki lej, smo kupili ciment, ni pomogla upanija i se to napravilo, ali treba da čuvamo. Sam velel če bi trebala upanija da napravi most kod Arsulove vodenice, gosp. predsjednik upanije Frunzăverde da nim napravi most da mogu da idu tonai veliki priko njega. Ovi koji se guvaju da rukovode ovo selo, da govore s gosp. Frunzăverde da nim pomogne da učinimo jedan most.

Hvala lijepo na Vašem vre­menu .

Lina Tincul

 
< Precedent   Urmator >

FrontPage