Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Sadašnja Temišvarska biskupija bila je sve do svršetka I. Svjetskog rata sastavni dio Čanadske biskupije .

     Čanadsku biskupiju osnovao je oko 1030. sv. Stjepan, prvi mađarski kralj i postavio je na čelo biskupije sv. Gerarda, monaha Reda sv. Benedikta, rodom iz Venecije, dotada odgojitelja sv. Emerika, prijestolo-nasljednika. Prema poreznim listama iz Vatikanskog arhiva god. 1333. biskupija je imala dva kaptola, sedam arhiđakonata, te više od 20 opatija i prepozitura. Od redova na teritoriji biskupije istakao se svojim pastoralnim i kulturnim radom osobito Red sv. Benedikta. Lijepi procvat crkvenog i kulturnog života uvenuo je u jedan jedini dan: prilikom bitke na Mohaču (Mohács), 29. kolovoza (augusta) god. 1526. Uz mađarsku vojsku, koja je toga dana bila potpuno uništena, pao je kralj s nadbiskupom iz Kalače (Kalocsa) i još šest biskupa, među kojima je bio i biskup čanadski (Csanád) Franjo Csaholy. Poput bujice preplaviše Turci sav teritorij također i Čanadske biskupije. Većinu stanovništva odvedoše u ropstvo ili istrijebiše. Oko 200 godina u ovim kraljevima nema biskupijskog života. Iza pobjede Eugena Savoj-skog kod Sente (1697) i Temišvara (1716) bili su Turci istisnuti iz kraljeva između rijeke Dunava i Tise, odnosno Tise i Dunava. Čanadska se biskupija ponovno uspostavlja (1716) sa sjedištem s Segedinu (Szeged), umjesto u porušenom Čanadu.

      Za vrijeme njemačko-rimskog (austrijskog) cara Karla VI (1711–1740) grad je Temišvar postao sjedište biskupije. Teritorij biskupije, koja je nanovo procvjetala, koloniziran je tokom XVIII. stoljeća masama katoličkog stanovništva, osobito iz krajeva s rijeke Rajne. Pri kraju I. Svjetskog rata popeo se broj vjernika do blizu jednog milijuna; svećenika je bilo oko 400 na 246 župa, 135 kapelanija i 1101 filijala.

     Trijanonskim je ugovorom teritorij Čanadske biskupije bilo podijeljen na tri dijela, od kojih je kraj uz Tisu i Dunav pripao Jugoslaviji, nas Rumunjskoj, trci Madarskoj.

     Katolička Crkva u Rumunj-skoj ima danas šest biskupija s latinskim obredom (Bukurešt, Alba Julia, Temišvar, Oradea Mare, Jaši, Satu Mare) i pet biskupija s grčkokatoličkim obredom odnosno rumunjskim (Fagaraš, Lugoj, Maramureš, Oradea Mare i Cluj-Gherla). Rimokatolika oko milijun, a grkokatolika oko 700 tisuća. I oko 800 vjernika armenskoga obreda. Svega stanovnika oko 22 milijuna. Temišvarska biskupija ima katedralu sv. Jure. Barokna katedrala (1736.-1782.) podignuta na prijašnjoj, 1.400.000 stanovnika, od toga 143.000 katolika u 73 župe, s 82 dijecezanska svećenika i pet redovnika, 60 redovnica, 14 bogoslova, od kojih su trojica Hrvati. U biskupiji se Mise slave na devet jezika: mađarskom, njemačkom, rumunjskom, hrvatskom, bugarskom, češkom, slovačkom, talijanskom i romskom. U Rumunj-skoj je bilo oko 500 tisuća Nijemaca, koji su nakon Drugoga svjetskog rata, a osobito nakon „krvave revolucije“ i pada Nikole Čeaušeskua 1989. odselili u Njemačku. U Temišvarskoj ih je biskupiji bilo do 65%, a sada ni 5%. Iz hrvatskih obitelji u novije vrijeme potječe deset živih svećenika, devet biskupijskih i jedan redovnik. Četvorica su u hrvatskim župama, a ostali po prostranoj biskupiji, župnici ili kapelani: Hrvati u Rumu-njskoj bilježe svoj prvi spomen 1393. godine. Tako su 1993. proslavili 600 godina od svoga dolaska, najprije u Rešicu (Ričicu), a onda, tijekom turskih vremena, i u druga mjesta i krajeve koji su bili pod Austro-ugarskom monarhijom. Dolazilo se iz Bosne, iz Dalmacije, iz Like, iz Turopolja i Slavonije. Danas ima oko 7.500 hrvatskih vjernika u sedam izrazito hrvatskih sela, odnosno u tri hrvatske župe: Karaševo s filijalom Nermić i Jabalče, Klokotič s filijalom Vodnik, i Lupak s filijalom Ravnik. Ima ih i u drugim mjestima kao što su Keča, Čenej, Rekaš, tako da se smatra da bi ih moglo biti i više. O rumunj-skim, ponekada zvanim i karaševskim, Hrvatima obja-vio je knjižicu „Hrvati u Rumunjskoj“ 1928. godine fra Petar Vlašić, s putositnicama i prikazanim običajima, te pod istim naslovom 2009. godine fra Mario Jurišić, dalmatinski franjevci.

   Don Petar Stojanović, rođen 1948., ređen 1979., župnik u Baile Herculane.

   Don Marijan Tjinkul, rođen 1949., ređen 1974., župnik u Lupaku.

   Don Petar Dobra, rođen 1952., ređen 1977., župnik u Klokotiću.

   Don Milja Sima, rođen 1955., ređen 1981., dušobrižnik u Oršovi.

   Don Juraj Katić, rođen 1959., ređen 1986., župnik u Karaševu.

   O. Nikola Lauš, salvatorijanac, rođen 1965., ređen 1991, djeluje u Temišvaru. Njega je redio msgr. Ðuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački (+1998.).

   Don Petar Rebegila, rođen 1973., ređen 1999., djeluje u Moldovi Novoj.

   Don Ðuro Patašan, rođen 1977., ređen 2004., kapelan u Karaševu.

   Don Davor Lukacela, rođen 1979., ređen 2005., kapelan u jednoj župi u Temišvaru.

   Don Nikola Lauš, rođen 1980., ređen 2005., do sada tajnik biskupov, od ovoga ljeta ekonom biskupije.

Dr. theol. Davor Lucacela