Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

            Poznato nam je da ste se i vi bavili problematikom ravničke škole. Kako ste stigli upoznati njezinu situaciju?

     Prije protekle školske godine, radio sam u redovnoj nastavi kao nastavnik hrvatskog jezika i književnosti. Istina, uspio sam raditi u redovnoj nastavi, jer je i protekle godine situacija bila gotovo jednaka ovoj, s tim da, okolnosti radi, uspjelo se ipak nešto izboriti, a to je da ta tamo škola funkcionira. Kasnije sam shvatio da i nije funkcionirala. Zašto? Zbog toga što sve diplome koje su učenicima davane naknadno, imale su natpis „Škola Lupak od V do VIII razreda“. S drugim riječima, ti su učenici osmog razreda završili u Ravniku, ali je na njihovim diplomama pisalo da su oni završili u Lupaku.

     To je zato što je toj školi u tom vremenu već bio ukinut status pravne osobe...

     Nisam znao! Meni to nije bilo poznato. Ali velim, uspio sam ipak raditi u redovnoj nastavi sa zakašnjenjem. Čini mi se 18. listopada je nastava započela na hrvatskom jeziku. S obzirom na činjenicu da nastava započinje negdje 15. rujna, onda možete si misliti koliko je trajalo da ipak ti učenici, što je bilo najvažnije, ostanu u Ravniku. Ja u međuvremenu, saznavši za tu situaciju, mislio sam da se nešto napravi. Stupio sam u kontakt s predstavnicima veleposlanstva R. Hrvatske, išao sam u posjet veleposlanstvu 24. srpnja, razgovarao sam s veleposlanicom. Gosp. veleposlanica, Njezina Ekselencija, mr.sc. Andrea-Gustović Ercegovac, rekla je da će se založiti za tu situaciju. Tjedan dana nakon toga, iz veleposlanstva su mi javili da su bili u posjetu ministru Funeriu, da je ministar Funeriu nazvao generalnog inspektora, gosp. Doxana i da su stvari izgledale riješeno. To jest, da će djeca, učenici ostati u Ravniku, da će se nastava odvijati i dalje u Ravniku. To nas je natjeralo da idemo u investicije. Mi smo investirali i u Ravniku i u Vodniku. Veleposlanstvo je investiralo kako bi pomoglo tim školama. Kad kažem „mi“, jasno mislim na Hrvate, kao Hrvati da ipak nešto naprave, idu s nekom investicijom, da se vidi da te škole nisu zapostavljene, već da te škole imaju sve uvjete kako bi se nastava odvijala u izvrsnim okolnostima. Išlo se u to, zaključio se je sporazum, ugovor doduše, s jednom tvrtkom koja je bila najprihvatljivija po tom pitanju i oni su nam okrečili i obojali prostorije. Ljudi su bili tamo zadovoljni i svi sretni smo očekivali početak nove školske godine. No, početkom školske godine uspostavilo se je da su se stvari promjenile utoliko što škola više ne funkcionira. Sve u svemu, opet su došli predstavnici veleposlanstva, u ovom slučaju, drugi tajnik veleposlanstva, gosp. Mirko Radić, koji je otišao inspektoru na razgovor. Na razgovoru s inspektorom smo saznali da jedno je usmeno razgovarati a drugo je primiti kakav dopis. Budući da inspektorat nije primio i dobio nikakav dopis iz Ministarstva, sukladno tome, škola V do VIII razreda je ukinuta. To nas je natjeralo da napravimo onda zamolbu, da tu zamolbu podnesemo što Ministarsvtu Prosvjete Rumunjske, što školskom Inspektoratu, Zajedništvu Hrvata i općini Lupak. Saznao sam, doduše već sam nešto znao, da se organizacije predstavnika Hrvata bave s ovom problematikom. 2003. godine započelo je raditi na tome Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj. 2007 i Demokratski Savez Hrvata u Rumunjskoj. I oni su imali dopis skupa s općinom, čak su i nešto dobili i izborili da ta škola funkcionira. Kasnije sam saznao za odluku inspektorata broj 505., 23. 08. 2010. kada je naprosto škola V-VIII u Ravniku ukinuta. Tu ima niz dopisa i da se ta stvar vuče od 2003., preživljava do 2010., 2011. - kako tako, već je na samrti, a ove godine se potpuno ugasila. Jasno rekoh, napravili smo taj dopis i dostavili ga Ministarstvu.

     Tko je napravio taj dopis?

     Roditelji.

     Koje ste akcije poduzeli i koja je bila svrha tih akcija?

     Najprije smo se sastali. Pokupio sam one informacije koje sam mogao pokupiti i nakon toga, vidjevši s jedne strane djecu a s druge strane roditelje, i jedni i drugi zabrinuti, i jedni i drugi u teškim okolnostima... Ta djeca žive prvenstveno sa starim osobama doma, koje su ponekad bolesne, nemoćne itd. E sad, da se bilo tko stavi u situaciju tih staraca! Njihova djeca – trbuhom za kruhom, a unučad ide preko brda, neovisno u koju školu, ili Klokotič, ili Ravnik. Znači, dvije strane velike, velike teškoće. A znam pouzdano da njima je dovoljno da dođu do škole, pogledaju tu djecu i vrate se kući radosno. Dočekaju rosu još radosnije. Što smo poduzeli? Na zahtjev tih pogleda napravili smo zamolbu putem koje tražimo da se ta škola i dalje nastavi, da ona ostane otvorena, da ta škola ima status pravne osobe, što je tražilo i Zajedništvo Hrvata, da ta škola poštuje zakon. Jer vidite vi, taj zakon je za rumunjske škole. Nama se stalno govori da te škole nikada nisu bile hrvatske, već da se tamo školovanje odvija na rumunjskom jeziku i da je hrvatski jezik kao nastavni predmet. Ali pouzdano znamo, da od 2003. teku dopisi što Zajedništva Hrvata, što Demokratskoga Saveza, pa čak i roditelja, da ta škola bude dvojezična.

     Jeste li dobili koji odgovor na taj dopis?

    Nismo dobili nikakav odgovor na ovaj dopis. U međuvremenu smo i dalje dobili obećanja, uslijedio je jedan bilateralni sastanak s ministerom vanjskih poslova R. Hrvatske. U svo to vrijeme su djeca od V do VIII razreda dolazili u školu, u Ravnik, ali ni jedan od nastavnika nije dolazio k njima. A onda sam se našao ja iči k njima, da ne budu sami. Pitam se. Ne dao Bog da se nešto toj djeci tamo dogodilo, tko bi bio odgovoran? Do 5. Listopada, kada su djeca napustila školu, tko bi sve za njih odgovarao? Ministar? Inspektor? Ali ono što vam želim istaknuti, nakon tih susreta i kontakata s djecom itd., 3. listopada su mi opet došli roditelji i rekli: hajmo sad! Budući da u jednom opisu školskog inspektorata piše da bi škola mogla opstati, osnovati se i dobiti pravni status samo na osnovi zamolbe koja se dostavlja općini, odnosno mjesnom vijeću, roditelji su opet napravili novi dopis prema načelniku općine Lupak, a na znanje školskom inspektoratu i Zajedništvu Hrvata u Rumunjskoj. S ovim dopisom otišli su roditelji inspektoratu. Osobno sam se založio da im pomognem koliko mi je u mogućnosti bilo. Ja sam naprosto empatizirao s tim roditeljima, shvatio sam da ta stvar me se tiče kao pripadnika Hrvata u Rumunjskoj. Iza mene ne stoji funkcija. Ne! Ime i prezime jedino stoje iza mene. Sve u svemu, kad se jedna gospođa od ovih roditelja, mislim da je bila gospođa Domanjanc, popela gore inspektoru u ured, vratila se novim dopisom napravljen u ime nekog gosp. Dragije. Tu su bili potpisi istih roditelja, što je meni bilo sumnjivo! Tada sam pitao roditelje da mi probaju objasniti što se zapravo događa? I rekli su mi da su u tom dopisu kojeg je gosp. Dragija u rano ujutro odnio inspektoratu, tražili da, ukoliko pod nikakvu cijenu se nemože da djeca ostanu u Ravniku, neka im se dopusti da njihova djeca idu u Klokotič u školu, dok se situacija ne riješi.

     Jesu li roditelji pročitali molbu prije što su se tamo potpisali?

     Pa, to vam neznam reči. Ali, u trenutku kad sam ih zapitao da li znaju da su pogriješili, više mi baš nisu znali odgovoriti. No, neovisno o tome jesu li ti roditelji pogriješili ili nisu, ja mogu ići u jednu interpretaciju. Uglavnom, da je inspektor bio dobronamjeran, on bi na bilo koji način odgovorio na dopise koje su stigle do sada. On nije odgovorio na takve dopise, nego je odgovorio na dopis koji njemu odgovara. A ovaj gosp. Dragija sumnjiv mi je zbog toga što tamo nabraja lagani motivi zbog kojih roditelji ne žele dati svoju djecu u Lupak u školu, a zanemaruje ono što se sve do tada tražilo, status pravne osobe i da u Ravniku škola ostane i dalje funkcionirati od V do VIII razreda – što meni govori da je netko tu ugurao svoj rep. A na ovaj dopis, naš inspektor pozitivno odgovara. On ovo prihvaća i dopušta da ta djeca idu u školu u Klokotič i stavlja im prijevoz na raspolaganje.

     U srijedu, 5. listopada, bio je profesor Radan u Ravniku, a već dan prije kad sam mu dostavio obavijest da su djeca krenula, dio njih u Lupak, a dio njih u Klkotič, nije baš bio ugodan prema meni. Rekao mi je čak na susretu da sam odigrao neugodnu ulogu. Kad sam ja tražio da mi se obrazloži zašto mi je ta uloga neugodna, odgovor mu je bio kratak i jasan: „nelam“ – po našemu mjesnom govoru. Tako sam ja zaključio da nema argumenata, jer naprosto ne vidim da sam odigrao nikakvu ulogu, osim namjere da ta škola opstane tamo.

     Budući da ste znali da se Zajedništvo Hrvata bori za opstanak te škole već 2003., zašto ste tu borbu vodili samostalno i niste se pridružili ZHR-u?

     Bojim se da institucionalnost gubi svoju objektivnost. Na načelnoj razini smatram ovo retoričkim pitanjem, da ga tako eufemistički smatram i vidim, a da sam uistinu na načelnoj razini, ništa bi manje ili više napravio nego pridružio se cilju – borbi za opstanak škole u Ravniku.

     Da li je cilj Ministarstva da naš materinski jezik uništi? Smatrate li da je to napad na naš materinjski jezik?

     Nesporno je, da je financijska kriza. Meni je žao! Nesporno je da vlast čini sve kako bi ta sredstva uskratila. Ali, ukoliko nas ima jako, jako malo i mi budemo obuhvaćeni s time, onda ovakvim tijekom događaja: danas Ravnik, sutra je Klokotič, preksutra će Lupak i sva druga mjesta u kojima trenutno ima škola i djece, bit će priseljeni u jednom trenutku doći u veća mjesta. Pa tragom toga, nije isključeno da u jednom trenutku čak i Karaševo bude imalo svojih problema. Jer danas se govori o manjem broju učenika i da nije ekonomično investirati u taj manji broj učenika, u nastavnike, u sve ono što traži škola kako bi funkcionirala. Ukidanjem škola u svim našim mjestima, polako i sigurno nestaju Hrvati. Ovo nije više intergracija, ove je čista asimilicaja. Ne misli nitko intergrirati pripadnike hrvatske manjine u rumunjsko društvo, već ih misli naprosto asimilirati! Pa to je jako žalosno! Ako se radi na toj politici, mi ništa drugo ne možemo učiniti osim solidarizirati se i institucionalno i individualno, kako bi spasili te škole. Ne može mi nitko reči da je to financijski potpuno opravdano. Tu ima i politike. Jer sigurno se znaju pronaći sredstva za neke izuzetno glupe stvari a za nastavu i obrazovanje NE!

Daniel Lucacela

......................................................................................................................................................................................................

POD HITNO! OPASKE Na intervju s prof. Haţeganom

      Prva opaska:

      Ja, prof. Milja Radan, dao bih naslov interviju „Kako je prof. Hacegan prevario roditelje iz Ravnika da se odreknu osmogodišnje škole u Ravniku“.

     Druga opaska:

     Ti si, prof. Hacegan, naprosto pravi komedijaš.

     Treća opaska:

     Navel si starešinu dece iz Ravnika da dođu u Inspektorat te da vide i čuju kako im zatvaraš škulu i trviš decu tamo i ovamo. Ključ te istine si prodal kad si počel: „hajmo sad”...i...podrobnim pripovedanjem o jednoj gospođi od ovih roditelja, te o imenu nekoga gospodina Dragije... i na kraju ...potpisi roditelja s kojima se premeštaju deca iz ravničke škule. Bravo i tebi i popu! S tvojom pomoćom pop je uspio. Lepo izvedena komedija.Ali, uteklo vam je ono što sledi.

     Četvrta opaska:

     Tvoje pripovedanje-kojim malko povedaš-ima i dosta lažnih informacija. A zna se „koj laže, tej i krade“, pa ti probaš da krađom potegliš muku Zajedništva i pripišeš sebi. Sramota i grijota. Po najpače, če ti si crkveni človik. Ne pošteno!

Prof. Milja Radan