Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Za sve nas, karaševske Hrvate, Marija Radna ima posebno značenje. Mislim da nema onoga među nama koji bar jednom u životu nije išao bilo pješice bilo vlakom, autobusom ili autom u naše najveće i najpoznatije hodočasničko mjesto.

        Marija Radna je najveće Marijansko svetište u zapadnom dijelu Rumunjske i nalazi se u aradskoj županiji. Marija Radna prati naš narod kroz stoljeća. Kada prošetamo kroz hodnike s lijeve strane bazilike, zapravo kada idemo tamo na ispovijed, vidimo prepune zidove zavjetnih slika koje su vjernici ostavljali kao znak molitve, zavjeta ili zahvalnosti na uslišanim molitvama. Svaka je od tih slika priča za sebe, iza svake se slike krije barem jedna ljudska sudbina, a često i sudbina jedne cijele obitelji, jer dobro znamo ako jedno u obitelji pati onda zapravo pate svi. No slike na zidovima svjedoče da tijekom ljudskog života, koji slobodno možemo nazvati hodočašće zemljom na putu prema nebu, nismo sami, već imamo Nebesku Majku kojoj se možemo utjecati.

      Imali smo čast da nas do sada pohode više hrvatskih biskupa. Godine 1991., u Lupaku je boravio pomoćni zagrebački biskup Ðuro Kokša, koji je zaredio za svećenika, oca Nikolu Lauša iz Lupaka. Posljed-njih godina, pogotovo, više je biskupa posjetilo naše krajeve a ujedno i Mariju Radnu: kardinal Vinko Puljić iz Sarajeva, 2009., biskup Josip Mrzljak iz Varaždina, 2011., biskup Ratko Perić iz Mostara.

     Svi su redom bili oduševljeni što su ovdje naišli na vjeran puk, koji stoljećima čuva svoj jezik, vjeru i tradicije.

     Zahvaljujući pomoći Majke Božje Radne, već desetljećima hodočastimo u Mariju Radnu. No, nije uvijek bilo lako. Stoga ćemo vam ispripovijedati jedan događaj od prije tridesetak godina, znači između šesdezetih i sedamdesetih godina, za vrijeme komunizma. Naši su hodočasnici pješaćili prema Mariji Radni i nakon izlaza iz Lugoža, pored rijeke Timiš, zaustavila su ih dva tadašnja milicajca te im rekla da se vrate natrag i da bace križeve u vodu. Naime, tada je hodočašće očito izgledalo kao svojevrstan nemir, pobuna, demonstracija protiv tadašnjeg režima. Ljudi koji su nosili križeve rekli su da oni ne mogu baciti križeve u vodu na što su im milicajci odgovorili da će onda pucati u njih. Ljudi su mirno odgovorili da mogu pucati, ali da oni križeve baciti neće. Na to je jedan milicajac trgnuo križeve iz ruku naših ljudi i bacio u rijeku. Ljudi su se prepali, no nastavili svoje putovanje prema Radni tko kako je mogao.

     Nešto dalje od toga mjesta neki je ribar lovio ribu i odjednom ugledao dva križa kako zajedno plove. Čovjek je skočio i izvukao križeve te se nekako pročulo odakle su ta dva križa pa su dvojica Lupačana otišla i vratila križeve u svoje crkve, i to zamotane u prtljažniku nekog auta. Bila su to teška vremena za vjernike.

     Prošlo je nekoliko godina i jedan od milicajaca koji su rekli našim hodočasnicima da se vrate s puta i da bace križeve u vodu, odnosno taj koji je križeve bacio u rijeku, trebao se seliti u drugo mjesto, jer je dobio premještaj. Natovario je stvari, sjeo u auto i krenuo. Kada je stigao na ono mjesto gdje je prije par godina bacio križeve u vodu, izgubio je kontrolu auta i pao autom u rijeku i utopio se. Cesta je bila ravna, bio je dan, ali je on jednostavno autom pao i utopio se u onoj rijeci, na istom mjestu gdje je bacio križeve.

    Je li to slučaj? Nipošto. S Bogom se ne možemo igrati. I kasnije su milicajci, za vrijeme komunizma, susretali naše hodočasnike, ali se nitko više nikada nije usudio nešto sličnoga napraviti, jedino su ih zamolili da ne pješaće glavnom cestom već da skrenu poljima.

     O ovom događaju sigurno će se prisjećati neki od naših čitatelja. Smatrali smo da je važno upoznati i naše mlade generacije o tome kako su naši stari bili vjerni i kako su bili spremni čak i dati svoj život negoli se odreći križa.

     Nadamo se, da uz pomoć Majke Božje Radne, takva se vremena više neće vratiti, a da ćemo mi dugo i sretno pješačiti u naše najveće Marijansko svetište.

Maria Laţchici