Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

     Često smo slični sinu iz priče. Rado bismo prespavali mnoge životne izazove, zatvaramo oči pred stvarnošću, bježimo u uspavanost koja poprima različite oblike: komotnost, površnost, ravnodušnost, samozadovoljstvo. Ako svemu tome dodamo i duhovnu uspavanost koja zamračuje pogled na ono što je bitno i dragocjeno u životu, tada nije pretjerano reći da “većina ljudi spava, a da toga nisu ni svjesni. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se spavajući, odgajaju djecu spavajući, umiru spavajući, a da se nikada nisu stvarno probudili”. Isus u evanđelju kaže: Pazite! Bdijete jer ne znate kada je čas. Vrijeme došašća poziv je kršćanima na evanđeosku krepost budnosti. Gospodar treba biti stalno prisutan u mislima svojih sluga. Evanđeoska budnost, nadalje, znači budnost pred zlom u svim njegovim očitovanjima. Kršćanin se ne smije uljuljati u lažne sigurnosti. A to u konačnici znači da se učimo svjesno živjeti. Svaki čas bi mogao biti zadnji čas. Svaki trenutak je neponovljiv. Zbog toga moramo svjesno odlučiti uz što vežemo naše srce i pamet. Svakodnevno smo izloženi mnoštvu poruka iz anonimnih središta moći, umotane u celofan tobožnjega humanizma, dobro kamuflirane, koje podmuklo ulaze u naš mentalni sklop, u naše obitelji. Padaju mi na pamet riječi što ih je Gospodin uputio proroku Izaiji: “Idi, postavi stražara! Što vidi, neka javi! A stražar viknu: Povazdan, Gospodaru, stojim na stražarnici, čitavu noć na straži prostojim!” (Iz 21, 6-11) Mogu li kršćani to reći o sebi? «Stražaru, koje je doba noći?» Je li znamo koje je doba noći? Ili kršćani spavaju kao i ostali i ništa ne primjećuju? Nitko ne bdije. Nema stražara, nema svjetiljki koje se stavljaju na stol da svijetle ukućanima. Ako je u nama kršćanima tama, kolika će tek biti tama u svijetu?! Vrijeme je da se oda sna prenemo!

    Svakomu od nas, kaže Isus u prispodobi o čovjeku koji polazeći na put ostavlja svoju kuću slugama na upravu, Bog je povjerio posao u njegovoj kući koja je cijeli svijet. Mi katkada mislimo da smo beznačajni, da naš mali život nema većeg utjecaja na tijek zbivanja u svijetu. To je posvema pogrješna predodžba. Bogu je itekako važno kako ćemo odigrati svoju ulogu na pozornici života. Valja biti budan kako bismo čuli Božje kucaje na našim vratima.

    Što je naša ostavština? Ne mislim na financijsku ili materijalnu ostavštinu, nego na to kako smo potrošili život koji nam je Bog darovao? Što smo napravili sa svojim vremenom na zemlji? Što ćemo ponijeti sa sobom? Odgovor bi se trebao odnositi na našu duhovnost, na naša dobra djela, na to da smo u životu pomagali i voljeli druge. To je osnovna tema kršćanstva. Ako život sagledamo kao putovanje u sklopu kojega ostvarujemo svoju misiju za Boga, za druge i za sebe, tada nema mjesta pospanosti.

Dr. theol. Davor Lucacela