Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Utjelovljenje Sina Božjega dogodilo se ne u kraljevskom Jeruzalemu ni u carskome Rimu, nego u neznanu mjestancu, poslovičnu po tome - kako su ljudi govorili - „iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46).

     Tu je Bog Otac našao mjesto za svoga vječnoga Sina da se snagom Duha Svetoga utjelovi u jednoj neznanoj djevici, zaručenoj s Josipom, iz kuće Davidove. Ona nije ni slutila da je tako visoko povlaštena u očima Svemogućega. Gdje čovjek ne sluti, Božji su puti. Marija se stavila na raspolaganje Bogu, a svoju je ljudsku volju posve uskladila s Božjom porukom. Lako ti je s takvom osobom živjeti i u kući i u poduzeću. Ali zbog nepredviđene situacije Josip se bio prepao i želio se izvući iz te neobjašnjive zagonetke u kojoj nije sudjelovao. Međutim, nakon „anđelova navještenja“ i njemu, tj. Gabrielova ohrabrenje uzeo je punu odgovornost i za Mariju i za njezino Dijete.

     Rođenje u Betlehemu. Budući da je carski popis zakazan i svatko je morao ići tamo odakle je vukao plemensko podrijetlo, tako je i Josip iz loze Davidove s Marijom trebao ići čak u judejski Betlehem, 150 km od galilejskoga Nazareta, da se ubilježi u nove carske registre. Upravo u vrijeme popisa djevici se Mariji navršilo vrijeme da rodi (Lk 2,6). A u gradiću Betlehemu, zvanom i Efrata, koji ne bijaše najmanji među kneževstvima judejskim (Mt 2,6), svi smještajni kapaciteti zauzeti. Da je bilo ljudskoga srca, bilo bi i prostornih kapaciteta. Evanđelist još istinitije i tragičnije zapisa: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). Ne primiše ga ni svećenici, ni saduceji, ni farizeji, ni herodovci, ni carevi prokuratori, kojima je na prvom mjestu novac pod rukom i vlast nad pukom, a ne vječni spas ni svoj ni jadnoga im naroda!

     Bože, sretna li i lagana poroda! Nikakva spomena ni boli ni jauka: samo tri veličanstvena majčina čina: porodi, povi, položi. Djevica sina svoga porodi, sina jedinorođenca povi i u stajske jasle položi, „jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2,6). Da je koja betlehemska obitelj Svetu Obitelj primila, to ruka svetih evanđelista ne bi propustila pohvaliti.

     Evanđelist ne zaboravlja istaknuti da je Mariju rodilju, inače pastiricu, i njezina Sina, budućega Dobroga Pastira, pozdravila jedna skupina betlehemskih priprostih pastira. A to se dogodilo ovako. Budući da je Nebo već sišlo na zemlju u Sinu Božjemu, anđeli su svojom pjesmom i porukom pastirima navijestili što se dogodilo u štalici, ohrabrivši ih riječima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama“ (Lk 2, 10-12). Skupina je pastira pošla i Novorođenče u štalici našla. Možda je ta štalica bila jedna od njihovih staja - ovčinjaka. Dare mu svoje na betlehemskoj poljani izručiše. Božji sirotani priprostih srdaca, a širokih kapaciteta. U židovskom je narodu bio običaj da nakon poroda zasvira glazba u znak radosti što se dijete rodilo. Ali ovdje ne bijaše ni seoskih ni gradskih muzikaša. Umjesto njih, nebeski zbor arkanđeoski razvio svoju melodiju koja se pjeva već 2000 godina po svemu svijetu: Slava Bogu na visinama, a mir ljudima, miljenicima njegovim, na nizinama (Lk 2,14).

      U Starome Zavjetu Bog se ukazao Abrahamu i veli mu da kani poći u Sodomu da se sam uvjeri u priče koje su do njega doprle. Da se sam osvjedoči o čovjekovu žalosnu stanju. U Novome Zavjetu Bog poduzima još više: silazi s neba sam Sin Božji, postaje čovjekom da proživi ljudski život, da doživi ljudsku zapuštenost i siromaštvo, da iskusi prezir i progon, klevetu i mržnju ljudi, da živi od znoja lica svoga i od rada ruku čovječjih. U svemu nama sličan, osim svoga božanstva i našega grijeha.

Božićne poruke

     Nema raja na ovome svijetu: mi smo istjerani iz raja! Mi smo sada prognani sinovi Evini u ovoj plačnoj dolini. Imamo u izobilju kušnje na kojoj je lako pasti i propasti. Ðavao nas dnevno napastuje da beremo plodove sa stabla spoznaje dobra i zla mimo Božjih zapovijedi. Nemojmo se prvim ljudima čuditi, nego se gledajmo mi sami čuvati.

     Betlehem se ponavlja svaki dan, a ne samo svakoga Božića. I mi možemo otjerati sa svoga kućnog praga maloga Isusa da se ne rodi u našoj kući, nego da potraži mjesto u štali. Primajući Isusa u kuću, novo dijete u obitelj, primamo milost na milost, a radost na radost.

     Pa i kad se izgrade neboderi zamišljene sreće, prije će se neboderi urušiti sami u sebe nego što će zadovoljiti ljudsko srce koje zadovoljno nikad posve nije, čim se željenog nebodera dočepa opet iz njeg sto mu nebodera klije. Što budemo ponizniji pred otajstvom života i smrti, to će nam se lakše otvoriti vrata vječne sreće.

     Tko gomila blago i bogatstvo da novčano osigura svoju propadljivu egzistenciju, to će mu i banke preko noći doživjeti nepredvidljive bankrote. A što bude više drugima otvarao dlane, to će i Bog njemu više dati svoje pomoći i spasa.

     Nitko se ne može sam sobom otkupiti. Može sam sebe upropastiti, ali ne može sam sebe spasiti. Zato nam je potreban Spasitelj s neba, Božji Sin, koji je došao i ponudio nam vječni život nakon što svladamo tjelesne kušnje i prebrodimo zemaljske nevolje. Nije ljudska sreća u iskvarenoj strasti, nego u ispravnoj savjesti. Čovjek se ne može spasiti ako ga bilo tko na bilo koji način potkupi, nego samo ako slobodno i odgovorno pristane da ga Isus svojim rođenjem, smrću i uskrsnućem otkupi!

     S Isusovim rođenjem život nam je postao u vjeri kvalitetniji, u nadi izgledniji, u ljubavi osmišljeniji.

     U ovoj općoj ljudskoj bijedi najsnažnije odjekuje anđeoska poruka radosnica: javljam vam blagovijest, „veliku radost za narod“. Ako sav narod nije sretan, onda nisam sretan ni ja, ni moja obitelj, ni moja stranka, ni moja župa, ni moja županija, ni moja komanda, nitko...! Hoćemo li tu radost primiti, koja je jedina istinita i prava, i potpuno odgovara ljud-skomu srcu, ovisi o svakome od nas.

Dr. theol. Davor Lucacela