Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Danas je politika daleko od onoga što su stari Grci govorili o njoj i onima koji se njome bave, a to je rad za opće dobro ljudi, dakle, nešto plemenito. Da li rad za opće dobro postaje samo san, iluzija?

       Dosta često su istraživanja javnog mnijenja iznijela podatke koji pokazuju da građani najviše vjeruju Crkvi i vojsci. Građani znači vjeruju onim institucijama koje su im se čine čvrstima i postojanima - jednoj koja im daje spas duše i drugoj koja obrambeno treba štititi njih i njiho-vu sigurnost. A najmanje vjeruju političarima. Suvišno je pitati se zašto.

     Dva su glavna razloga: prije izbora političari obećaju brda i doline, med i mlijeko, jednom riječju da će nam, ako baš neku stranku odaberemo, sigurno biti bolje, da ćemo imati više radnih mjesta, bolje plaće, bolje ceste, sve će biti bolje. Dobro, ne vjerujemo baš sto posto, ali se ipak nadamo da će bar dio toga biti ostvaren. Drugi je razlog nepovjerenja prema političarima taj, da nakon izbora, stvari se polako mijenjaju. Kasni se u realizaciji svega obečanoga. Nema dovoljno novaca, građani moraju biti strpljivi i možemo nabrajiti stotine razloga.

     A onda, kako se mandat više bliži kraju, a nova predizborna trka poćinje, stranka ili stranke na vlasti traži da joj biraći povjere još jedan mandat, kako bi završila posao koji nije stigla u prethodnom mandatu. I obećanja o boljem sutra se opet ponavljaju.

    A u našoj maloj sredini stvari preslikavaju donekle situaciju na nacionalnoj razini. No javlja se još jedan fenomen. Fenomen privremenih istomišljenika. Znači oni koji dok se bira moraju isto misliti, jer im je tako sugerirano, da bi bilo dobro misliti kao oni što misle umjesto nas. A može li netko misliti umjesto nas? Može li netko umjesto nas znati što je za nas najbolje? Svakako ne. Možemo i moramo misliti svojom glavom. Jer imamo dovoljno iskustva, često gorkog, da znamo razlikovati što je dobro a što nije za nas.

Maria Laţchici