Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

U Hrvatskoj Grančici br. 84 iz ožujka 2012. pojavio se intervju velečasnog Petra Dobre iz Klokotiča, koji izjavljuje više stvari, a dodiruje i problematiku sporta.

S ovime se hoće pojasniti javnosti kako stvari realno stoje, a nikako o nekim napadu na velečasnog ili priteči u obranu ZHR-a, kako se ne bi dalje širile dezinformacije i mržnja. Hrvatska Grančica bavi se pisanjem istine, piše o nepotrebnim konfliktima i želi dobro svim čitateljima, a nikako ne želi kreirati ili potencijirati, kako neki misle, razne svađe. Velečasni kao i svaki čovjek ima pravo na svoj stav i mišljenje. Pohvalno je što se velečasni zalaže za nogomet, no reči kako on izjavljuje, da njemu ne želi nitko pomoći za sport, to ne stoji. Najprije, on je veliku novčanu pomoć dobio za izgradnju stadiona iz Hrvatske. Osim toga, ne može reći da mu Zajedništvo ne želi pomoći, jer sam tada i sam razgovarao s njime o papirološkoj proceduri koja je bila potrebita kao i korake što treba napraviti da bi mogao dobiti financijsku podršku od Zajedništva. Nije predsjednik ZHR-a kriv zato jer se zakonski neke stvari ne mogu, a pak s druge strane, ono što se zakonski može druga strana i ne želi.

Velečasni da je htio, a nije, mogao je ući s ekipom Croatia Clocotici pod okrilje ZHR-a, iako on tvrdi da ZHR mu nije htio pomoći. Znali su se svi koraci što se trebalo napraviti kako bi se dobila financijska i zakonska podrška od Zajedništva. Trebao je samo onaj “proces verbal” legaliziran što je donio i ostavio na stolu profesora Radana u Zajedništvu, odnjeti ga dalje u Ričicu i proći ga kroz “Judecătoriju”. U statutu Croatie je trebalo samo nadodati i napisati da Croatia Clocotici ulazi pod okrilje Zajedništva i problema tu dalje ne bi bilo. I Rekolta Ravnik je htjela na početku pod okrilje ZHR-a, ali su na kraju odustali jer su nam neoficijalno rekli, da ako Ravnik prođe pod okrilje Zajedništva, knez iz Lupaka - inače opozant ZHR-a, neće im dozvoliti da igraju na nogometnom terenu u Lupaku. Oni imaju premalen teren u Ravniku na kojem ne mogu igrati jer im propisi AJF-a ne dozvoljavaju. Da su to Croatia Clocotici i Recolta iz Ravnika napravili, problema ne bi bilo, osim da uz to, što u statutu pojedine ekipe bi trebalo pisati da su pod okriljem ZHR-a, morali bi imati u svojim sastavima više od većine igrača, djecu hrvatske pripadnosti. Tolerirao se mali postotak i kompletiranje s nekoliko igrača rumunjske ili druge nacionalnosti što je i logično. Spomenimo i to da je Starigrad Karaševo 1299. plaćao župniku najamninu 500 leja/po utakmici dok je igrao na župnom terenu u Klokotiču. Velečasni se naljutio što mu ZHR nije htio pomoći staviti montažne kabine ili kontajnere na teren. Dobro je znati da ZHR nije općinska administracija, neke stvari se zakonski mogu a neke ne, kao npr. ZHR nije namjenjen da radi puteve, za to postoji općina i to trebaju ljudi shvatiti ako žele. Javnost uglavnom je zbunjena i ne zna kome vjerovati. Svaki bi se trebao najprije dobro raspitati, pozabaviti i zakonima ako treba i onda vjerovati ili nevjerovati nekome. A najviše bi se trebao žaliti hrvatski nogometni klub Starigrad Karaševo 1299., jer on je jedini koji bi trebao realnu pomoć, jer mu u svom selu stranačke vlasti ne daju da igra na svome jedinom terenu i ekipa je, koja jedina zasada nema igralište.

Isto tako pojavio se intervij dr. Milje Vatava u specijalnom izdanju za travanj 2012. godine, inače član Croatije isto kao i velečasni, gdje tvrdi među ostalom za sport nešto slično za ZHR kao i velečasni, te dodaje da se je moglo zadužiti nekoga iz Zajedništva iz Karaševa da Croatiji Clocotici napravi te papire (akte) ako ne su bile dobre. Doktora sam kad god me je pitao dragovoljno savjetovao što sve treba napraviti u pogledu sporta i koji koraci je trebao sljediti, no on i dalje tvrdi da nismo mu htjeli pomoći. I sada tu nastupam ja, jer sam i sam jedan od potpredsjednika Sportskog Kluba Starigrad Karaševo 1299. kao i jedan od nekoliko glavnih osoba koji smo se bavili stvaranjem i osnivanjem ekipe pa mogu reći, da smo tri mjeseca prikupljali papire, raspitivali i riješavali klupske papirologije koje su se redom pojavljivale. Nije nas Zajedništvo tjeralo, nego potreba mladih za igranjem i osnivanjem jednog takvog kluba je bila nužna. I prije nego nas je Zajedništvo financijski podržalo, svaki je osnivački član donirao određenu svotu novca kako bi se mogli pokrenuti i zadobiti papire. A onda kada smo legalno nastali kao društvo, Zajedništvo nas je priznalo i to opet s uvjetom, kako sam spomenuo, da velika većina igrača budu iz mjesta i hrvatskog podrijetla. Bilo je i nespavane noći za one koji smo se time bavili, kako bismo riješili te papire do kraja, a često smo puta novce vadili iz svog privatnog džepa i davali za razne potrebe kluba, samo kako bi imali naš Hrvatski klub u kojem će igrati pretežito naša hrvatska lokalna djeca, iz ljubavi za sport. Nisam čak ni siguran da ostale ekipe imaju sve klupske papire u redu. Nitko od nas nije bio plaćen po pitanju sporta, nego smo volonterski to radili, kao i svi ostali igrači koji su igrali. I zato im hvala, jer u uvjetima u kojim smo stvorili Starigrad nije bilo lako, a nije ni sada. Starigrad ne trazi isključivo rezultat i borbu za prvo mjesto, već sportsku izgradnju naše djece, njihovo promoviranje i bavljenje sportom. Osim sporta puno je još stvari u intervjuima koje bi trebalo objašnjavati, no nije sve samo crno ili bijelo. Stvari su puno kompleksnije, a narod nema to odakle znati. U budućnosti treba više komunicirati i raditi. ZHR je zbog takvih nastalih situacija izglasao poseban pravilnik za šport kako dilema ne bi bilo. U najboljoj namjeri, prepuštam vama samim na procjenu kako stvari stoje.

Slobodan Ghera