Home arrow Hrvatska grancica arrow In memoriam arrow IN MEMORIAM JOSKA MAZERA arrow Hrvatska grancica arrow In memoriam 
Arhiva articole Hrvatska grancica In memoriam

IN MEMORIAM JOSKA MAZERA PDF Imprimare E-mail
miercuri, 30 mai 2012

Za spomen i za vijećno sjećanje na čovjeka koji je svojevremeno kulturno bio aktivan u Karaševu. 3 dlge = Dobar dan, pajto!, riječi su Joške Mazere

Smrt ne prašta i ne pita nikoga ništa. Dolazi uvijek kada želi i iznenada. Tako je 13. ožujka 2012. godine stigla tužna vijest da nas je Joška Mazera napustio s ovoga svijeta. Rodom se “tegli” iz Klokotiča, rođen u Karaševu 31. siječnja 1945. godine na broju 541 i nikada više nije napustio Karaševo do svoje smrti. Bio je dobar čovjek i vesele prirode koji se nije volio svađati ni sa kime. Odrastao je u Karaševu, točnije u Kurjačici, a dane svog djetinstva provodio s pajtom Petram Ćinkulam (Mezdrilaš) s kojim se najviše družio i smišljao svakojakve dječarske vragolarije. Tako, s punih 17 godina se Joška zaposlio u ričičku “fabriku” kao električar, te je s pajtom P. Ćinkulam zajedno, osmislio prvi telefon u selu. Poznavao je sve što znači elektrika. Donesal je iz “fabrike” neki šik od bobine i neke karkase pa su tako to pružili i povezali kablove preko nekih šljiva od Joškinog doma do Petrovog doma i započeli njih dvojica tako razgovarati. Skupa su izmislili i kako da se govore kada su ovce pazili, jedan na jednom brdu, a drugi na drugoj “čoki”, pa su tako nabavili “fićke”(zviždaljke) i izmislili vlastiti morseov kod. Dogovorili su zna-kove, 3 dlge fićke značile su «dobar dan, pajto!». Joška je imao njemački sat Ruxla, pa je Petru fićkom prenosio informaciju koliko su sata jer ovaj nije imao sat; jedna dlga je značila da je točno puni sat, a jedna dlga i jedna kratka značilo je da je polak od punog sata, na primjer 13,30.

Joška je bio uključen i u kulturni rad početkom 70-tih godina pod vodstvom prof. Milje Radana, današnjeg predsjednika ZHR-a, koji je tada bio direktor Doma kulture iz Karaševa i organizirao mnogobroj-ne kulturne predstave karaševskog umjetničkog društva. U tim predstavama djelovao je i Joška s raznim veselim točkama i šalama, zajedno s pokojnim Ðurđam Červenjakam i pokojnim Martinam Bačunom. Bili su čuveni šaljivćine na spektaklima. U početku su išli i pomagali, nosili su vodu u cirkusu u Ričici, samo da ih puste unutra. Tamo su se inspirirali na početku, a kasnije su i sami osmišljali vlastite originalne točke s kojima su uveseljavali publiku i narod iz Karaševa ali i šire.

Joška ostaje u Karaševu jedan od onih talenta koji je stavio sebi zadatak zabavljati i distrirati publiku. Živio je za šale i u šalama. Šaljivi momenti izvođeni su između igra i popjevka po raznim nastupima. Tako će ostati u sjećanju događaj i nastup KUD-a iz Karaševa u Sokolovcu kada je jedan gledatelj za vrijeme predstave pjesama i igara zaspao, te kad su na red došle šale i je Joška javnuo, ovaj zaspali je skočio sa stolice i uplašeno na glas viknu: “Bogamu šta se ovde događa”, a čitava publika eksplodirala je u neviđeni smijeh od tog zaspalog gledatelja. Tako nas je Joška godinama nasmijavao. Najpoznatiji monolozi i scenski komadi trojice prijatelja bila su “Zubar” i “Pardon”.

Joška je svirao i gitaru, a u ono vrijeme imao je i “mini staciju od 15 wata” s 3 mikrofona i električnu gitaru. Išao je i po svadbama kao gitarist s čuvenom formacijom sastavljenom od Petra Tincula (klanet), Ðurđa Červenjaka (akordion), Milje Ðurase (akordion), Milje Bogdana (akordion), Petra Todora - Mezner (lafta primaš), Konstantina Munteanua - Koši (lafta primaš), Ðurđa Bajke (bronka kontrabas) i solisti Marta Baika i Mikola Paun.Joškin najbolji prijatelj, Petar Ćinkul Mezdrilaš, 1971. godine, kao vokal-ni solist, osvaja prvo mjesto na 1. Festivalu Hercules 71 u Herculaneu, reprezentirajući cijelu županiju Karaš-Severin postavši dika našeg sela. Dobiva kao nagradu od tadašnjeg direktora Casa de Cultura iz Ričice, Boldea Velisco, krasan dekor koji i dan danas visi na sceni u “Caminu” iz Karaševa, ukrašavajući godinama naš Dom kulture. KUD je tada djelovao kao jedna velika obitelj i mnogi su brakovi iz njega pronikli, a kulturni život je bio u cvatu.

Osim toga, Joška je bio i ope-rator filma u cinematografu iz Karaševa i ne samo, kontrolirao je cijelu našu okolicu sve do Bazovića, počevši s tim radom koncem 70-tih godina pa sve do pada komunizma. Pred sam kraj života, već duže vrijeme se Joška povukao iz kulturnog rada, što je i shvatljivo. Njegov najveći životni hoby bio je ribolov i na tome mu i ja osobno mogu zahvaliti što me naučio loviti ribu. To je bio naš Joška. Neka mu Bog oprosti grijehe i neka mu zemlja bude laka!

Slobodan Ghera z10009.jpg

 
< Precedent   Urmator >