Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj je organizacija svih nas, organizacija koja radi za nas i za dobrobit našeg naroda. Upravo zato je jedan od ciljeva ZHR-a da promovira naše kneževe. Prvi knez ZHR-a u karaševskoj komandi bio je prof. Milja Radan. Profesor je velikom većinom glasova Karaševaka izabran da obavlja funkciju kneza od 1996. do 2000-te (dve hiljadite) godine, a zatim je dobio povjerenje svojih sumještana za još jedan kneževski mandat. Nakon što je u jeseni iste godine prof. Radan izabran da zastupa Hrvate u Rumunjskom Parlamentu, funkciju kneza u Karaševu preuzima Petar Bogdan, tadašnji potpresjednik Zajedništva Hrvata. Pomoću Zajedništva Hrvata u Rumunsjkoj, čiji član je bio od 1991. pa sve do početka kampanje za nadolazeće mjesne izbore, Petar Bogdan drži knežiju u Karaševu nešto više od deset godine, sve do naših dana.

Dugogodišnju knežiju Petra Bogdana krase uspjesi i neuspjesi, vrline i mane, dobro obavljene stvari i loše obavljene stvari. Petar Bogdan se za vrijeme svoje knežije zalagao i ulagao u karaševske škole, u crkvu, u neke karaševske puteve, u opskrbljivanje Karaševa i Jabalča s pitkom vodom i tako dalje. Rezultat takvog zalaganja karaševske komande i kneza Petra Bogdana je asfaltiranje ulaznog puta u Jabalče pa sve do Padinasak, zatim asfaltiranje ulaznog puta u Nermiđ i obnovu tamošnjeg mosta, asfaltiranje i proširivanje karaševskog puta od komande pa sve do Kurjačice. Masovne svote novaca su investirane u šumske puteve, odnosno u Mogilu i Uljanicu. Izgrađen je nov vrtić u Karaševu (istina s premalenim prostorima), obnovljen je Dom kulture iz Nermiđa i komanda iz Karaševa. Postavljen je drveni pješački most kod Tri vodenice, u suradnji s crkvom uređen je prostor kod Svete Marije Lurdske u karaševskoj Kurjačici i izgrađen je Križni put na karaševskoj Kalvariji. Isto tako, obnovu starog mosta koji je trebao biti izgrađen u Nermiđu a nermiđanje su ga odbili jer im je bio premalen za protok vode, napravljen je most u Jarku, u blizini Dvojezične Gimnazije iz Karaševa te na taj način omogućen promet i na toj relaciji, karaševsko groblje je fluidizirano te je tamo podignut novi ogradni zid.

Deset godina je prilično dug vremenski period i nije potrebno nekakvo posebno nadahnuće da bi se postiglo ono što je u Karaševu postignuto. Ovakvi primjeri bi se mogli nastaviti ali mi ih nećemo više nabrajati, isto kao što nećemo bilježiti ni ono što knez nije uspio napraviti, budući da naša novina ne raspolaže dovoljnim prostorom da sve to nabroji. Tek nevini pogled u Nermiđ i Jabalče odmah pokazuje da je u zadnjem mandatu naš knez ulagao u ova dva sela karaševske općine samo mrvicu više nego što im je dodijeljivao novce za održavanje kirvaja.

Ne znamo da li je karaševski knez uspio iskoristiti nešto od 16,8 milijarde starih leja kao što su to uspjele iskoristiti neke druge komande s područja Rumunjske ili mu je Vlada sve novce blokirala. Vjerojatno nije ni probao te novce iskoristiti budući da je sve nas obavijestio kako su ti novci neblagoslovljeni. S druge pak strane, znamo da je na sve karaševske ulice posipana nekakva posebna vrsta „zgure“, pokazana je određena briga za neke teške socijalne slučajeve u Karaševu i Nermiđu, uspostavljen je zajednički jezik karaševskog kneza i konsilijera PDL-a, a komanda je u zadnje dvije godine iz vlastitog budžeta plaćala muziku za kirvaj u Karaševu. Naposlijetku, zamjenjena je inicijalna destinacija Doma Kulture, a Karaševo ima sasvim novu i izmjenjenu nogometnu ekipu i prikladno nogometno igralište u kojega je masovno investirano.

Nova vremena traže novog kneza

Nalazimo se danas u drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća, a očekivanja stanovnika Nermiđa, Jabalča i Karaševa su sve veća i veća. Nova vremena pretpostavljaju nov način života, nov pogled na svijet, poduzetnijeg i snalažljivijeg kneza. Kad bismo pažljivo pogledali i pokušali analizirati kneževo djelovanje u proteklih deset godine onda bismo mogli konstatirati da je većina gore nabrojenih projekata pokrenuta i realizirana u prvim dvama mandatima, dakle do 2008 godine. Nakon toga se može opaziti određeni umor u radu i djelovanju našega kneza, krivi potezi, nesnalažljivost, manjkavost novih projekata i sve veće uvjerenje u vlastite sposobnosti.

Knez i nogomet

Mišljenja smo da bi karaševska nogometna ekipa bolje funkcionirala da se naš knez u nju uopće nije uplitao. Ovako, što imamo? Nogometno igralište u Karaševu je i nadalje dostupno samo momčadi Prolaza, u čijem sastavu dominiraju igrači koji nisu iz Karaševa, a naši igrači su prisiljeni igrati u susjednom Klokotiču ili u drugim mjestima. Nogometno igralište iz Karaševa je zaključano za Karaševce. Naš knez je pasivan pred tim paradoksom. Ako je vjerovati vlastitim izjavama, on doista želi da karaševska nogometna mladež igra u svojem mjestu ali ne može u tu svrhu ništa napraviti zbog žestoke opozicije konsilijera PDL i PNL iz karaševskog vijeća. Istini za volju, previše ni ne poduzima i odviše se ni ne umara u tom pogledu. Kada je pak riječ o investicijama u nogometno igralište u Karaševo mora se odmah istaknuti da su one dosta rijetke, ali, zauzvrat, - skupe i veoma nekvalitetne. Nakon završenih radova, teren iz Karaševa izgleda kako izgleda, blatan i deniveliran, to već zna svaki Karaševak koji prati utakmice Prolaza, isto kao što to znaju i sve nogometne ekipe koje gostuju na našem igralištu.

Knez i karaševski ulazni putevi

Kad bismo pokušali pronaći neki lošiji put od karaševskog ulaznog puta, koji se protiže od komande pa sve do izlaska prema Ričici, onda bismo odmah rekli da je to Kajć, glavni ekonomski put Karaševaka. Tijekom vremena koma-nda je pokušavala na razne načine zatrpati rupe na ulaznom putu, ali one su se javljale opet iznova i iznova. Neki stanovnici Karaševa su osobno pokušavali zatrpati rupe, ali su brzo odustali jer s karaševskim rupama se ne možeš tako lako i jednostavno boriti. Komanda je jednom popunila rupe na tom asfaltu s oštrim kame-njem, što opet nije bilo adekvatno riješenje. Rupe su se iznova javile, a kamen je ubrzo bio izbačen po asfaltu i postojala je realna opasnost da nekome razbije staklo na autu ili, u najgorem slučaju, glavu. Ovaj komadić ulaznog puta bi trebao biti ponovno asfaltiran, a ne injektiran na početku kampanije za izbore. Ovako, on je dokaz ravnodušnosti komande i županije prema svim stanovnicima Karaševa.

Još jedan dokaz ravnodušnosti komande i županije prema stanovnicima Karaševa je i put Kajć, koji se proteže iz sela do Kantara, samo što se ovaj naš glavni ekonomski put nalazi u puno lošijem stanju nego karaševski ulazni put. Kajć je degradiran, teško prolazan i za traktore, a kamoli za aute, a na nekim mjestima više je nalik kljancu nego putu. Od 2005. godine naovamo gosp. Frunzaverde nije izgubio nijednu priliku da obeća kako će sav taj put asfaltirati. Pogotovo za vrijeme izbornih kampanja, kad mu obećanjima nema kraja. Za vrijeme prošle kampanje čak je smjestio neke teške strojeve ispred naše komande kako bi bolje uvjerio stanovnike da ispunjava svoja obećanja. Nakon biranja, teški strojevi su nestali, put se još više degradirao i čeka kneza da spomene bivšemu predsjedniku županije da ima jednu „restancu“ prema Karaševcima. Pogotovo sad kad su se obojica sreli u PNL-u, odnosno u stranci u koju su pobjegli. Veoma je bio nenadahnut naš knez kad je odlučio posipati po svim karaševskim ulicama neku posebnu vrstu „zgure“. Za vrijeme sušnih dana, Karaševo se teško brani od pepela kojega proizvodi ova zgura, a kad padne kiša zgura emanira nekakav miris kakav se prije mogao osjetiti u nekim ričičkim industrijskim tvornicama.

Još ponešto o karaševskom knezu

Najveći projekt karaševske općine je bio uvođenje vodovoda u Karaševu i Jabalču. Radovi su započeli davne 2008. godine, a stanovnici Karaševa i Jabalča još uvijek nemaju komandinu pitku vodu u svojim domovima. Istina, što se vode tiče, Karaševci su se snašli na različite načine, skoro svaka kuća ima svoje vrelo za vodu, ali to nije nikakva zasluga komande ili kneza. Naša komanda je krenula obrnutim putem: najprije je zamislila uvesti vodovod u naša sela, a tek zatim kanalizaciju. Projekt za kanalizaciju još uvijek nije odobren, prije nekoliko godina je bio odbijen i nije dobio financiranje, a sada se opet nalazi na nekakvoj reevaluaciji.

Imamo u Karaševu turistički centar za informiranje turista, ali nemamo turiste. Zgradi turističkoga centra je karaševska komanda dodje-lila toliko velik prostor da bi tamo mogle stati deset takve zgrade i svi turisti koji bi nas eventualno mogli posjetiti u sljedeće deset godine.

Imali smo u Karaševu i Dom kulture, ali mu je naš knez naprosto zamjenio prvobitnu destinaciju, tako da se sada u unutrašnjosti tog prostora održavaju svadbe, krštenja, vjenčanja. U Domu kulture je najprije poravnjena i izbetonirana dvorana amfiteatarskog tipa, a zatim su još stavljene i pločice, koje snažno kontrastiraju s postojećom muralnom freskom. Naš knez nije ni na trenutak razmislio kako oživjeti i dinamizirati kulturalni život, nego je naprosto pretvorio Dom kulture u nekakvu vrstu neukusnog restorana, pustivši nas sve da mislimo kako živimo u primitvinom vremenu. Sada je sigu-rno, u Domu kulture neće više biti predstava!

Kada netko nešto ne može dobro napraviti onda je bolje ne krenuti na posao, nego ostaviti stvari onakve kakve su bile. Najbolje je bilo da se naš knez nije uplitao u karaševski nogomet i u renoviranje Doma kulture i da ih je ostavio onako kako je ostavio karaševski ulazni put, Kajć i Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj.

Zajedništvo Hrvata nije mogao ostvariti neke svoje projekte zbog opozicije PDL i PNL grupacije iz karaševskog mjesnog vijeća. U prilog tome govori nedodjelivanje mjesta za podizanje Polivalentne dvorane, poteškoće oko izgradnje Muzeja, zabrana karaševskoj nogometnoj ekipi da nastupi na našem igralištu, problemi oko organiziranja kirvaja u Karaševu itd. Takvim poteškoćama doprinio je i promovirani knez u ime Zajedništva koji je ponekad samo govorio u obrani Zajedništva, a djelom je radio protiv njega.

Redakcija