Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

IVAN FRANA (RUSIĆ) - NAPUSTIO NAS JE PRERANO!

     S velikom žalošću javljamo Vam da je s nepunih 41 god., Ivan Frana (Rusić), rodom iz Karaševa, krenuvši za Austriju, popnuo se u “kombi smrti” zajedno s drugim putnicima, ni neslutivši da se više živ kući neće vratiti. Tragičano je preminuo i tako je svoju ožalošćenu obitelj, rodbinu, prijatelje i ovaj svijet napustio prerano i premlad.

    Kobni trenutak dogodio se dana s petka na subotu u ranijim jutarnjim satima, 23.06.2012. god., kada se dogodila strašna prometna nesreća u Mađarskoj. Prema sazna-njima koje imamo u toj su nesreći, od 9 putnika, zasada poginule četiri osobe. Druge četiri su teško ranjene, a njihov život još nije van životnih opasnosti. Od tih četiri poginulih, samo je Ivan bio iz Karaševa.

     Ova tužna vijest se brzo proširila svugdje gdje nas ima Karaševci po svijetu i sve nas pogodila. Kada se ovakvo što dogodi, uvijek zastanemo na trenutak, kao da zaustavljamo vrijeme i svaki osobno proživljavamo te trenutke, pitavši se u svojoj glavi, kako je to moguće. Moguće je i dogodilo se, nažalost. Vjerujem da nam je Bog u svoj slobodi i ljubavi koju nam je dao na zemlji, istodobno i svakom od nas zacrtao neku sudbinu, imajući za svakoga od nas neki svoj plan. S toga trebamo se upitati češće kakvim životom živimo i s vremena na vrijeme preispitati vlastitu savjest, jer ovo se ne događa uvjek nekom drugom kao što svi mislimo, nego ovo se može dogoditi bilo kome, bilo gdje i bilo kada.

     Ivan Frana (Rusić) ili Rus kako smo ga prijatelji zvali, rođen je u Karaševu 18.10.1971. godine. Svoje djetinjstvo provodi u Karaševu, u društvu prijatelja iz ulice Petram Skalovam, Stanom Rusonjom, Miljom Tajkom, Jakobam Doma-njancam, Ivanam Katićam, Marijanam Grozom i drugima, a od vrtića je skupa djelio priateljstvo i školsku klupu i dobro i zlo s Ivanam Franom (Sočkam). Kasnije veže i nova prijateljstva i s novim prijateljima: Miljm Ðurasom, Ðurđam Červenjakam, Petram Rambujkom, Ivanam Ribicom, Ivanam Dobrom, Marijanam V., Petram Ribaram, Bajkom, Ðusi, Peritom Betom i mnogim drugima. Školuje se do X-og razreda u Karaševu. Iza toga odlazi u Ričicu u profesio-nalu UCCOM gdje je po završetku školovanja i ostao raditi tri godine. Vojsku je odslužio mlad, a odmah iza toga 93’god. odlazi na rad u Hrvatsku i Austriju gdje se zadržava dosta dug period. U zadnjim godinama vratio se kući i svoje vrijeme je provodio u Karaševu, često kod salaša u Mogili, gdje se osjećao najbolje i bio pravi knez Mogile. Oženjen je s Lavinijom, otac je dvoje djece, Snježana 7 godine i Marko 3 godine, a život je svoj posvetio najviše njima. Kao mlad dječak organizirao je razne avanture s prijateljima, “pušćali su kariku s asfalta iza njegove gradine doli, pa su tako jednog dana oštetili portu prijateljici Stani Rusonji.., sigrali su leti na puške, krijaljku, prepričavali horror priče kao klinci u košnicama tulejka od kukuruza, jazili vodu, išli na čirešnje, vaćali ribu i svetličke, vozili na sani, a kasnije organizirali mlogo fešte, lijepo provodili se u širokom društvu prijatelja itd.” Pored ovog spomenutog Ivan je u društvu prijatelja vječito bio nasmijan, obožavao je nogomet, pa se tako s pravom može reći da je bio jedan čisti pozitivac i fanatik u tom smislu za šport. Na taj je način puno doprinio u športskom smislu i podržavao nogometni život u Karaševu.

    Svoju je igračku karijeru započeo kao mladi junior u Prolazu iz Karaševa još početkom 80’tih godina, konkretnije 83’/84’ godine. Bio je izvrstan lijevi napadač, vrlo precizan s osjećajem za gol i topovskim udarcem. Zvali su ga s pravom Toto Schillaci po slavnom talijanskom nogometašu koji je tada bio najbolji strjelac KS Italija 1990. Ivan je igrao sve do raspada nogometne ekipe Prolaz, do 1991. godine, pa se ponovo aktivirao u Prolaz 2008 kada ekipa oživljava gdje je ostao aktivan i do danas. Osnivanjem 2010. godine Starigrada, podržao je i nogometnu ekipu Starigrad Karaševo 1299. (i zato ga puno nisu shvaćali – on je zapravo podržavao nogomet općenito u našem mjestu), no prva mu je ljubav ostao Prolaz, što je i razumljivo s obzirom da je u tom klubu odrastao. Svoju je obitelj (djecu, ženu i roditelje), rodbinu i prijatelje volio iznad svega, volio je život, bio je hrabar i dobar čovjek s jakim srcem. Bio je vesele ćudi, volio je društvo, pjesmu i kavanu. Čovjek koji je volio šport i poštivao svakog, bio je to među ostalom i moj feljin, bio je to čovjek od velikog srca, koji je danas trebao biti i dalje sa svojom obitelji i među svima nama. “Nikad više ja i ti, nećemo se opiti, nikad više u Mogilu nećemo ići…”, IVANE NEĆEMO TE NIKAD ZABORAVITI! - Poruka je to svih nas prijatelja, susjeda, rodova i sportaša koji smo te znali!

Nek ti zemlja bude laka, a Bog otvori svoja nebeska vrata raja!

Slobodan Ghera