Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Živimo u vremenu koje nasuprot katoličkoj vjeri nije uvijek prijateljski raspoloženo.

      Ima katkad neprihvaćanja i izrugivanja onoga što je nama kršćanima sveto – u privatnom i javnom životu, također na filmu, radiju i televiziji kao i u elektroničkim medijima. Postoji prije svega proširena ravnodušnost i nezainteresiranost oko religioznih stvari, posebice oko istina kršćanske vjere. Naravno, ima također – Bogu hvala – tamo gdje bi se čovjek najmanje nadao, npr. među mladim ljudima, radosne otvorenosti za Boga i njegovu poruku, koju Crkva naviješta.

     Možda je došlo vrijeme da ponovno oživimo pučke misije koje su bile obljubljene šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Dvojica ili trojica misionara dolazila su kroz jedan tjedan u župu. Dnevno je bila “misijska propovijed”, ispovijedi, kućni posjeti, vjerski razgovori; sve je to trebalo doprinijeti ponovnom buđenju i upoznavanju vjere. I to je mnogostruko uspijevalo.

     Nakon toga je došlo vrijeme kada se smatralo da to više nije potrebno. Punolje-tni, odrasli kršćani ne trebaju više takve impulse, mislilo se. U međuvremenu su se stvari izmijenile. Znanje o vjeri je dramatično opalo, religiozna praksa barem u Evropi je u nazadovanju. U isto vrijeme raste čežnja za smislom, traženje orijentacije.

    U takvim vremenima budi se uvijek iznova nova svijest za izvorom, za počecima. Djela Apostolska u Bibliji, u Novom zavjetu daju nam izvješće o počecima Crkve. Ono što je počelo na Duhove i uskoro dovelo do utemeljenja kršćanskih zajednica u cijelom tadašnjem svijetu, ide i danas. Djela apostolska se pišu i danas, u 2012. godini. ¸

     Pravi početak učinio je Isus. On je poslao prve glasnike svoje poruke. Oni nemaju nalog od samih sebe. Poslani su od Isusa. Oni ne naviještaju same sebe, nego Isusa. On ih ne šalje same. Oni ne trebaju biti pojedinačni borci. Trebaju biti barem dvojica na putu. Važno za danas: sam ne mogu biti kršćanin. Bezuvjetno trebam zajednicu u vjeri!

     Isus im daje pravu opremu za put: ni novac, ni hranu, ali zato vlast nad zlim silama, nad nečistim dusima. Taj redoslijed moramo uvijek iznova učiti. Naravno da Crkva treba novac kao i svi mi. Ali to ne smije zauzimati prvo mjesto. Prve “pučke misije” apostola bile su vrlo uspješne.

     Nama se čini da se to ne uklapa u našu sliku svijeta. Tako mislimo mi. A ipak i u našem vremenu ima mnogo ljudskih nevolja, mnogo unutarnjih i vanjskih nesloboda i ovisnosti, koje mogu imati posla s “nečistim dusima”. Može se misliti na fenomen okultizma, na porast brutalnog nasilja, na fenomene neumjerenih strasti svake vrste kao što su alkohol, materijalne opsjednutosti – ne upućuje li nas sve to, da mislimo, kako i danas ima nevolja i robovanja čovjeka zbog “nečistih duhova” i da je Isus Krist imao pravo kad je opunomoćio apostole i njihove nasljednike da upravo te duhove protjeruju kroz riječ i molitvu?

     Pozvani smo u našim srcima obnoviti spremnost vjere. Vjerovati i ići u crkvu je više nego lijepa tradicija od koje se ne želimo udaljiti. Treba unutarnje osvjedočenje. Sveta Majka Božja poziva nas da se dademo voditi od njezine ruke prema izvorima života, koji nam se otvaraju u Riječi Božjoj i u sakramentima Crkve. Na nama je hoćemo li to vrijeme milosti koristiti i ljubav Božju prihvatiti ili ne!

Dr. theol. Davor Lucacela