Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

I u našoj malenoj zajednici karaševskih Hrvata, kao i u cijelome svijetu, došlo je do mnogih promjena što se tiče naraštaja i životne dobi, tako da osobe treće životne dobi ima više od mladih naraštaja.

      Istina je i ta da proces starenja traje čitav život. Tu čovjek doživljava razne promjene, ali ne smijemo zanemariti ni to da se u zadnjim godinama standard života poboljšao i da je upravo ta činjenica, kvaliteta života, pripomogla da neke razlike budu uvjetovane, a da proces starenja postane različit među ljudima.

     Neovisno o tome u kojoj se životnoj dobi nalazili, moramo naučiti da se za naš život trebamo brinuti od mladosti kako bi što zdravije živjeli i naučili radovati se lijepoj starosti, prema kojoj većina ljudi teži. Sve te tjelesne ili biološke promjene, kao i socijalne, trebamo shvatiti kao dio ovozemaljskog života, gdje bez duhovnog ili vjerskog razumijevanja i ljubavi teško možemo napredovati kroz život, iako je u zadnjim godinama medicina suzbila mnoge bolesti koje su napadale i dan danas napadaju ljude. Zdrav odgoj i kršćanska ljubav pomažu nam da uvidimo kako je važno cijeniti princip, da bez obzira na starosnu dob, sve osobe imaju pravo na osjećaj sigurnosti u svom domu, poštovanje, razumjevanje i ljubav. Pogotovo starije osobe, koje su uspjele priskrbiti lijepu imovinu dok su još mogle, kako bi imale što ostaviti svojim nasljednicima.

     Kod karaševskih Hrvata tradicija slati stariju osobu u starački dom još uvijek je nezamišljiva ideja i većina Karaševaka smatra to sramotnim činom i izdajom svojih predaka. Ali i naši štari, koji žive u ovoj zajednici, više vole provesti svoju starost u samoći, negoli otiči iz svog rodnog doma ili sela zbog nekih boljih uvjeta u staračkom domu.

     Sliku gore opisanog mentalita pronašla sam istražujući naj-starije osobe koje žive u pripadajućim selima općine Lupak. Započela sam s Lupakom, koji broji najviše stanovnika u općini. Uz pomoć gosp. Ðurđa Šere, razgovarala sam s najstarijom osobom koja se zove Marija Žurkul-Gerlica, rođena 15.11.1921. godine u istom mjestu. Kao najstarije od četvorice djece obitelji Konfale Mateje i Kate Bece, jedina je još ostala u životu. Udala se za Kračuna Žurkula s kojim ima dvoje djece, sina Marku i kćer Martu. Kao udovica, izgubila je svoga muža u Drugom svjetskom ratu, teško je odgojila svoju djecu. Veli da se nikada nije bojala rada, bavila se poljoprivrednim aktivnostima i vjerovala Bogu da će joj pomoći odgojiti djecu i da im neće nedostajati ono najpotrebnije.

     Najstarija mještanka Lupaka ove godine navršava 91. godinu života i živi kao udovica više od 60. godina. I dan danas stanuje u istoj staroj kučici gdje je živjela sa svojim mužem i sa svojom djecom, nasmijana i dobro raspoložena, iako joj zdravlje nije najbolje. Ne žali se na svoju samoću i ističe radost zbog činjenice da su joj dvoje djece, četvero unučadi, sedmero praunučadi i petero prapraunučadi živi i zdravi i imaju sve što im treba. Inače, bakica jedva hoda i teško uspjeva stiči ispred kuće kako bi malo pomogla svojoj samoći i porazgovarala sa susjedima ili s poznatima koji tuda prolaze. Marija Žurkul-Gerlica provodi svoje staračke dane u samoći i živi od male mirovine nasljeđene po mužu, koji je bio ratni veteran. Raduje se osamostaljenju svoje djece i unučadi i cijeni svaki trenutak njihove posjete. Istina je i ta da većina naših starih stanovnika više voli ostati u svojoj samoći nego živjeti i opterećivati ostale članove obitelji, bar onoliko vrijeme dok se mogu sami služiti. Nažalost, ovakve situacije nisu uvijek povoljne jer smanju-ju kvalitetu prehrane i prouzrokuju u većini slučajeva teška oboljenja osobama treće životne dobi.

Slaviţa-Maria Muselin