Home arrow Hrvatska grancica arrow Anchete jurnalistice arrow Intervju vlc. m. Tjinkula za HRT arrow Hrvatska grancica arrow Anchete ziaristice 
Arhiva articole Hrvatska grancica Anchete ziaristice

Intervju vlc. m. Tjinkula za HRT PDF Imprimare E-mail
miercuri, 26 septembrie 2012

     Rođen sam u Karaševu 1949. godine. Najstariji svećenik od karaševskih Hrvata. Školu sam završio na rumunjskom-mađarskom jeziku. I bogosloviju isto na mađarskom jeziku. Od 1974. sam bio imenovan kao pomoćni svećenik ovdje u ovoj župi. Pošto župa Lupak od 1952. godine nije imala svećenika. Pohađao je jedan Mađar iz susjedne župe jedanput, maksimalno dva puta mjesečno. A od ‘74. sam ja župnik ovdje.

     Znači već punih 38. godina ste župnik u ovoj župi. To znači, da znate doslovno, sve što se treba znati o Hrvatima koji žive ovdje, i sami ste evo kažete Hrvat iz Istočnog Banata, koji evo služite službu ovdje za Hrvate. Koliko ima Hrvata ovdje i od kud su uopće Hrvati došli ovdje u Lupak i u ova susjedna mjesta Klokotič i Karaševo?

     Ja sam rođen u Karaševu, najvelikoj hrvatskoj župi, koja ima, broji sada još dvije tisuće i par stotine, 2400-2500, sa dvije filijale Nermet i Jabalče, a kaže se da Hrvati su u ovaj kraj se naselili prije 630. godina. To točnije neke podatke imamo što kaže da su 1393. godine, sa svojim svećenicima, fratrima iz Bosne Hercegovine, iz Srebrne Bosne, krenuli preko 200.000, bježeči prije Turaka, sječajući se da dolazi opasnost Turaka i došli su u ove krajeve. Naselili su se u području ove Karaš rijeke, a neki su u Karansebeš, pa i Temišvar, Logož, čak do Marije Radne. Imalo Hrvata priko svih... Ti su se potopili i asimilirali u druge narodnosti i ostala je ova oaza ovdje, sad ima još oko 7.000-8.000 Hrvata, a negdje 40-tih godina su bili negdje blizu 10.000. Mnogi su otišli i trbuhom za kruhom i tako, jedno i drugo...

     Čime se Hrvati ovdje bave? Što je onako, najvažniji poslovi kojima se ovdje bave kod vas, u vašoj župi, u Lupaku?

     U vrijeme komunizma i tako večinom su se bavili uzgajanjem ovaca, govestvom, šljivava, voćam, šljive i tako druga voća. A onda imali su veliku sreću da pokraj naših sela je i velika tvornica Rečica, željezara, velika kao Zenica nešto. Tu su radili preko 1.500, između 1500-2000 Hrvata, koji su radili u tim tvornicama.

     Danas, toga nažalost nema, pa je nastao zapravo veliki problem. Je li možda to problem zbog koga se evo Hrvati iseljavaju iz ovih krajeva i kamo odlaze uopće Hrvati kada odlaze odavde?

     Da! Nažalost su te tvornice većinom zatvorene. Kažu da ima još oko 2000-2500 radnika u cijelim gradu Rečici, u željezarama i u tvornici mašina. A onda ljudi su pošli po svijetu. Mnogi 90-tih godina po Hrvatskoj, a onda iz Hrvatske su pošli dalje, Austriju, Njemačku, Španjolsku, Italiju, na sve strane rade sad. Po cijeloj Europi su sad oni se iselili. Dolaze obično za Božić, za Uskrs i za crkveni god, kirvaj, tako.

     Tu su dakle tri župe, jel tako, na ovom prostoru? Na koj način se ovdje još njeguje hrvatski jezik, hrvatska kultura? Znamo da postoje škole na hrvatskom jeziku ovdje, i dječji vrtić. Ali sve to posle onako recimo, sa velikim problemima, nažalost.

     Hrvatski jezik se najviše po meni očuvao zahvaljuči katoličkoj crkvi, koji svećenici uvijek su znali i uvijek su govorili ili oni nisu bili Hrvati ali i druge narodnosti, su naučili hrvatski jezik i su u crkvi i sve... A onda između 37. godine do 47. godine iz velike Jugoslavije su bili poslani 10 učitelja koji su isto nešto jako dobro razvili i probudili hrvatsku svijest i naučili su i mladi i mladež i pjesme i govoriti dosta mnogo hrvatski jezik. Oni su morali otići i poslije je ostalo sve na crkvi, koliko se moglo i kako. U školi, nikada nije bilo predavanja na hrvatskom jeziku, ali, uvijek su imali 4-5 sata tijedno materinski jezik hrvatski, a onda vjeronauk je bio i u školi i u crkvama i svuda na hrvatskom jeziku. A to je materinski jezik koji je kod nas, u kućama se svuda hrvatski govori, ne?

     Govore li svi ovako dobro kao vi, ili nešto lošije ipak?

     Pa ne baš ovako dobro, jer oni govore hrvatski standardni, stari naš jezik. A sad nažalost ima dosta opasnosti da moderne riječi ulaze rumunj-ske, televizor i takve stvari, struja i to sad, sve su rumunjske riječi. Jer, kako u ono doba su bile njemačke riječi ili austro-ugarske, tako i sad kod nas rumunjske riječi, ni neznamo kako se to kaže „struja“, to je „kurent“ od rumunjskoga. Nažalost, djeca sad ne kažu da idu igrati futbol, nego „mingiu“. To je od rumunjskog i takve stvari. To jim je lakše.

     Po nekim podacima, ima sedam osnovnih škola u kojima se dakle koristi hrvatski jezik, jedan dječji vrtić i jedna gimnazija. Jeli to tako?

     Pa... gimnazija je isto rumunj-ska. To se samo zove tako dvojezična gimnazija. Ali oni rumunjski uče sve predmete. I vrtić isto, dvojezično. Ako nešto jim... ove odgojiteljice u vrtićima su isto rumunjke, pa dozvole da go-vore i hrvatski i tako. Ali našoj djeci je potrebno, jer oni neznaju kad pođu u vrtić, oni neznaju rumunjski. Oni moraju učiti rumunjski jezik, ne? I za školu isto tako, moraju učiti rumunjski jezik. Hrvatski ga znaju, toga kakav je stari, ali oni svi govore hrvatski. Tek u školi, učiteljima, je dosta teško na početku škole, djeci da mogu objašnjivati, da ih mogu učiti sve materije, sve predmete na rumunjskom jeziku, ne? A, što se tiče toga da bi bila škola na hrvatskom jeziku, I JA SAM JEDAN PROTIV TOGA! Jer onda ne bi mogli djeca, bi bili zaključeni, da ne mogu nikuda ići, ni na fakulteti, ni u gimnaziju, ni nikuda, ne? Ta gimnazija koja se kaže da je dvojezična, ona ima najlošiju djecu tu, jer nema konkurencije. A djeca koji su dobri, iz svih sele, oni traže da idu u dobre gimnazije u grad, u Rešicu.

     Dakle, vi ste definitivno protiv getoizacije Hrvata u ovom prostoru?

     Pa ne može se... jer ne može oni da idu u Zagreb da uče gimnaziju i fakulteti i druge. JA NISAM PROTIV, JA SAM ZA, JA SAM NAJ ZA HRVATSKI JEZIK! Ali ne možemo ni djecu isključiti da ne možu da idu u više škole.

     Danas je ovdje predsjednik Ivo Josipović, bio je ovdje predsjednik Stjepan Mesić, podsjetio Hrvate koji žive na ovom prostoru i vjerovatno ste tražili nešto od njih. Što je ono što biste Vi evo, kao mještanin ovoga mjesta i kao župnik i kao Hrvat koji je rođen u Karaševu, što biste vi zamolili, zatražili od Hrvatske države? Što vi mislite da je potrebno da Hrvatska država učini kako bi se ovdje prije svega, ono što je najvažnije, sačuvao hrvatski jezik i kultura?

     Pa i prije predsjednika koji sada dolazi, danas, bio nam je sad, za blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije, i đakovačko-osječki pomoćni biskup, dr. Ðuro Hranić, koji je imao dvije mise. Jednu 01. 07., 1. srpnja, uoči blagdana, a drugu na blagdan baš. I on je ostao iznenađen o tako lijepom broju Hrvata koji su bili u Mariji Čiklovi, na hodočašću. To je 45-50 km od nas, pa mlogih su od njih išli i pješke, pa tamo se skupilo preko 1500-2000 Hrvata. I zato i od njih i od svakoga, ja i mi, tražimo, NE MATERIJALNU POMOĆ, nego kulturno osvješćenje. I biskupa smo molili da on šta više govori o hrvatstvu, da održimo mi svoj jezik, svoju narodnost, svoji identiteti, svoju vjeru i sve te stvari. Isto tako i od gosp. predsjednika, ne možemo ništa financijski prositi, ili ja znam, druge pomoći, nego kulturne pomoći, kulturne veze, da šta više možemo tu ostati. Kako smo šesto i nešto godina ostali, a sada je opasnost asimilacije, pošto sada je modernistički duh preko svega, i u svijetu i svuda. Ipak, šteta bi bila da ostane to samo povijest i da nas nestane sad.

     Vi, Mise služite na hrvatskom jeziku?

     Mi sve služimo, svuda. Samo slučajno, ako bude u dve-tri godine jedna dvojezična Misa, ako neki nam pređe u katoličku vjeru, Rumunj ili što ja znam, Mađar, što obično kod nas ni... možda na Božić izmolimo jedan „Oče naš“ na rumunjskom još da ako dođu neki Rumuni ili pravoslavci da razumiju. Drugačije, kod nas samo na hrvatskom jeziku, u svim trim župama, čisto hrvatske Mise su, uvijek i stalno.

     Kada su Mise, koliko ljudi se okupi ovdje? Kada je obično ovako nedjelja, recimo?

     Obične nedjelje, 60% vjernika dođu na Misu, koji su doma, normalno! Jer iz svakoga sela ima po dvije-tri stotine koji su sad u svijetu. A za velike blagdane, za crkveni god i za druge prigode, evo sad smo imali Krizmu i Prve pričesti, 60%-70% na Misama, sudjeljuju.

     Jel vi putujete, ovako malo, do Hrvatske? Pa, kad jest vrijemena, malo, ali to kratko, brzo. Evo, ove godine ćemo ići sa prof. Haţeganom, da malo nagradimo ove olimpijaše koji su bili na olimpijadi hrvatskog jezika, što Rumunjska država nije im dala prigodu da idu i jedno i drugo... Jedno petnajstak djece ćemo uzeti nas dva, pa ćemo ići do na more, Međugorje i tako, malo nagraditi tu djecu, besplatno, da mogu vidjeti, više da mogu osjetiti svoju matičnu zemlju.

     Djeca su, dakle, nešto što je najvažnije, u šta se najviše ulaže. Evo i prošli put kad sam ovdje bio, vidio sam da imate jednu prilično veliku skupinu djece, koja do-laze u crkvu, podsječuju, pjevaju, sviraju, mole, sve na hrvatskom jeziku.

     Da. Točno. Djeca su svi koji, pa i stari, svi oni pjevaju hrvatski pobožne pjesme i druge pjesme, učimo ih koliko možemo i tako. Djeca se oko crkve najviše skuplaju, najdraže im je oko svećenika, oko crkve da budu. Ove smo godine na primjer imali krizmu u našoj župi. U filijali su bili 38 djece, u župi su bili 42. Prva pričest je bila i u Ravniku, filijali, gde su bili 18, a u župi, u Lupaku su bili 13-tero djece na Prvoj pričesti.

     Dakle, koliko mjesta imate? Imate tri filijale?

     Ne! Ja imam dve. Ja ima župu i još jednu filijalu, koja može biti i župa isto. Ta ima 700 vjernika, a ova ima 1100 vjernika, Lupak, tako nešto od prilike.

     Hvala vam lijepa na razgovoru!

     I drugi put, vrlo rado!

Preuzeto sa www.hrt.hr

 
< Precedent   Urmator >