Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Za vrijeme obilaska predsjednika Ive Josipovića, u karaševskim selima Lupak, Klokotič i Ravnik nalazio se i jedan reporter HRT-a, koji je iz Hrvatske doputovao pratiti ovaj događaj.

     U svom spremljenom materijalu za Hrvatski radio stoji i jedan intervju s našim lupačkim velečasnim Marijanom Tjinkulom.

     Jedan znatni dio ragovora posvećen je problemu njegovanja hrvatskog jezika u našim školama i vrtićima. Iz navedenog teksta proizlazi da je katolička crkva tijekom godina, po mišljenju vlč. Tjinkula, imala najveću ulogu u sačuvanju hrvatskog jezika i oživljavanju hrvatskog duha u Karaševaka i da je u novije vrijeme tome pripomogla desetorica poslanih učitelja iz matične nam Hrvatske. U nastavku govori o prodiru rumunjskih riječi u naš stari hrvatski govor, fenomen koji djeluje i za vrijeme austro-ugarske kolonizacije – ovoga puta s njemačkim i mađarskim jezičnim utjecajima.

     Ako sve do sada biva jasno ono što se htjelo reći, u nastavku razgovora konfuzija, nažalost, preuzima glavnu riječ. Unatoč tome što se, na prvi pogled, žali što sve češće rabimo rumunjske riječi umjesto hrvatskih, vlč. Tjinkul protivi i školi na hrvatskom jeziku. Argument koji stoji iza tog protivljena jest neadaptacija učenika ovih škola u daljnjem nastavnom procesu na rumunjskom jeziku. Kao takvo, budući da od malih nogu učimo unutar naše obitelji jedino naš „stari“ hrvatski jezik, mora se, odnosno od vrtića pa nadalje, učiti isključivo na rumunjskom jeziku. Zašto se mora početi od samog vrtića? Zato što budućim učiteljima „je dosta teško na početku škole, djeci da mogu objašnjivati, da ih mogu učiti sve materije, sve predmete na rumunjskom jeziku, ne?“ – objašnjava retoričkim pitanjem naš svećenik.

     Ali, zašto moraju biti svi predmeti na rumunjskom jeziku, ili pak na hrvatskom jeziku? Ne bi lakše bilo našim djecama ako bi u školama postupno napravili prijelaz od našeg starog govora prema standardnom hrvatskom jeziku i u isto vrijeme u-poznali i rumunjski standardni jezik? To je oduvijek bila i pozicija Zajedništva Hrvata što se školstva tiče: uvesti dvojezični nastavni sustav predavanja u sve naše škole. Na taj način naša bi djeca nesputano mogli učiti na rumunjskom jeziku sve predmete važne za daljne pohađanje viših školskih ustanova u Rumunjskoj, a s druge strane usavršavali bi i naš maternji hrvatski jezik. Tek onda bi „kurent“ možda postala „struja“...

     Zato, ali i zbog drugih važnih razloga, borili smo se toli-ko godina za opstanak ravničkog gimnazijalnog ciklusa, kojeg smo s tolikim zanosom nazivali „dvojezičnom“, iako to službeno nije nikada bilo potvrđeno...ali ni službeno porečeno! Od svih karaševskih sela, Ravniku je tada najviše bila potrebna dvojezična nastava u školi. U Ravniku, u običnom karaševskom govoru koriste se rumunjske riječi i rumunjske tvorenice u već alarmantnom ritmu i pitanje je samo vremena kada će ovo selo postati drugo Jabalče u pogledu jezičnog izražavanja. Unatoč tome, tamošnja se škola zatvorila... Danas, novi rumunjski zakon obrazovanja više ne dopušta dvojezični sustav u nastavnom procesu; nacionalne manjine mogu odabrati između integralne nastave na rumunjskom jeziku ili nastave na maternjem jeziku. Izgleda da je taj zakon po volji lupačkome svećeniku, koji se od samoga početka stavlja na stranu rumunjske nastave, jer ako bi ona bila na hrvatskom: „onda bi djeca bila isključena, da ne mogu nikuda ići: ni na fakultete, ni u gimnaziju, nikuda“

     U svom izlaganju, vlč. Tjinkul spominje i postojeću dvojezičnu gimnaziju iz Karaševa za koju tvrdi da je samo nazivom dvojezična, a da predavanja su u biti na rumunjskom jeziku. Za nju dalje tvrdi da ima najslabiji učenici jer nema konkurencije (!?). Sada sam u totalnoj zabludi! Pa, sami tvrdite da je na toj gimnaziji nastava na rumunjskom jeziku, a ipak su učenici najlošiji – znači da nije ovo najbolje riješenje za naše učenike, ne? Crkva, iako joj dugujemo puno u očuvanju našeg hrvatskog jezika, danas nema više snage da ga sama štiti od sve žešćih napada novorumunjskih tvorenica. Crkva ne može sama spriječiti daljnju degradaciju našeg govora jer u svom arsenalu ne posjeduje ono banalno, ali efikasno oružje zvano „gramatika“.

     Problemi vezani za školstvo u našim prostorima nisu neznatni i stalno nam se neki novi javljaju. Da bismo ih riješili u našu korist, radi opstajanja našeg identiteta, moramo svi imati sličan pogled na budućnost. Ne budemo imali to u vidu, sav trud nekadašnjih svećenika i profesora uložen u očuvanju hrvatskog jezika postat će uzaludan.

Daniel Lucacela