Sve se može kad se hoće i kada postoji dobra volja. Kako je već znano i opće poznato našoj javnosti, u Prolazu izmjenilo se rukovodstvo, a s time i sastav momčadi. O tome je pisao izvršni urednik u prošlom broju naše novine. Novi je predsjednik Prolaza izabran Tudor Ivanoaica. S time, ujedno i s promjenom vlasti u karaševskoj općini, stanje se međuostalom normaliziralo i po pitanju športa. Tako, 6.7.2012. godine, dva karaševska kluba stvorena od Karaševci, povezali su se međusobno i dali su ruku jedni s drugima kao dva brata. Među ova dva nogometna kluba nikad nije postojala svađa u pravom smislu, osim što je jedna manja grupica pojedinaca stvarala konfliktualnu situaciju, te stvarala razne neugodnosti kome nisu nikome išle na čast. Hvala Bogu to je iza nas i nećemo više o tome govoriti. Znaći Starigrad i Prolaz konačno zajedno! I tako evo došlo je vrijeme kada je pravda i dobro napokon prevladalo i po pitanju športa. Od ove jeseni obje ekipe igraju na igralištu u Karaševu i sada se sve to može a prije se nije moglo. Starigrad igra s juniorima za Prolaz i to djecom isključivo iz Karaševa, a seniori iz Starigrada i još nekoliko igrača bivšeg Prolaza igraju za seniore u IV-toj rumunjskoj nogometnoj ligi, Karaš-severinske županije. O igralištu u Karaševu nakon prethodnih pozamašnih investicija prošle vlasti, nemože se ništa lijepo govoriti, osim što se treba pod hitno u bližnjoj budućnosti tražiti novčana sredstva i neko riješenje da se igralište u najmanjem mogućem roku napravi kako treba. Time bi se omogućile normalne uvjete za odvijanje utakmica, treninga, rekreacije, ali i svega ostalog čime bi se i veliko Karaševo moglo dičiti i ponositi. Izgled igrališta govori samo za sebe.
O rezultatima prvih odigranih utakmica dobru analizu napravio je Ivan
Dobra u prošlom broju Grančice, pa nećemo o tome previše sada pisati.
Jedan od ciljeva Starigrada i Prolaza je da igraju što više lokalna
djeca. U ovom natjecanju nije isključivo samo rezultat bitan, cilj
karaševskih ekipa iz Karaševa nije se baviti profesinalno s nogometom,
ali niti cilj nije da nas drugi predstavljaju (barem zasada, dok još
imamo našu djecu) kao što to radi Vointa Lupak ili sada po novom Croatia
Klokotič. Čestitke Lupaku za dobre rezultate, ali oni nikad neće moći
reći da su pobjedili Karaševo, jer oni kao takvo nemaju u njihovom
sastavu lokalnih igrača hrvatskog podrietla iz Lupaka, a niti snage da
bez stranaca mogu igrati u IV ligi. Ovo nije napad na Lupak ili
Klokotič, niti je neka isprika trenutno loših rezultata Karaševa, kao
ni vlastito hvalisanje da je Karaševo najbolje, nego je realno
činjenično stanje današnjice. Više niti nema onih pravih nogometnih
utakmica i takmičenja u kojim su nekad igrali naši stari, kao što je
nekad bilo u derbyjima prijašnjih generacija kada su se nadmetali,
natjecali i igrali isključivo Karaševski Hrvati, međusobno. Nogomet i
šport trebao bi spajati ljude, zbližavati ih i povezivati, a nikako
stvarati neke frustracije, mržnju ili razne svađe. Ali, kako je moguće
postići taj opći i športski boljitak u našoj malenoj zajednici, te
koliko je još vremena potrebno proći, dok shvatimo da nam je kolektivna
mentalna svijest još vrlo krhka. Umjesto da na tome sustavno radimo i
odgajamo mlade vlastitim dobrim i pozitvnim primjerima, neki ključni
čimbenici, nažalost stvari samo pogoršavaju (ne)namjerno?! Zasigurno da
nikom nije drago gubiti, pogotovo kada se to događa često, pa zato u
neku ruku i razumjem nastanjene frustracije pojedinih mještana,
ljubitelja nogometa iz Karaseva, no to ne znači da bilo tko i bilo kada
ima pravo osuđivati ekipu ili igraće. Igra se većinom protiv znatno
jačih sastava gradskih ekipa i to treba imati na umu. Nije lako, ali tu
smo – gdje smo, zahvaljujući ponajviše našim vlastim snagama! No,
ukoliko nekome ne odgovara trenutno stanje, a želi se nešto drugo, neki
poseban rezultat i biti pri vrhu tablice IV.lige, ili da nas
predstavljaju neki drugi, a ne više naša djeca, u tom slučaju glavni
podržavatelj ekipe trebao bi izdvajati puno više novaca, kao što to radi
Lupak, sada i Klokotič i plaćati strane igrače. Pitanje je zašto? Svi
dobri igrači, koji dođu igrati kod nas, a nisu iz naših mjesta neće
besplatno doći igrati. Pa gdje je onda ćar svega, kada drugi igraju
umjesto nas i naše djece, te još to neki naši predstavnici podržavaju.
To bi bilo isto kao kada bi nekom platili da živi umjesto nas, ide u
školu i u crkvu umjesto nas, ženi se umjesto nas itd. Koja je logika
svega toga??! Samo zato da bi se zadovoljio nečiji ego.. Dovesti strane
igrače i tako sastaviti dobru ekipu i imati dobre rezultate, može bilo
tko, kada uloži novac, i tako moze biti dobar trener, vođa, predsjednik,
itd., ali to bi trebala biti zadnja opcija u našim slučajevima, jer ovo
nije profesinalna liga. Drugo je kada doslovno nemaš vlastitu djecu ili
nemaš dovoljan broj tvojih igrača. Ipak isprike ne postoje. Igrači
treba stvarati, a da bi stvorio igrače treba puno godina truda i vrijeme
podučavanja i rada. Kome se to isplati, čitav taj trud, plaćati
stručnjake, strpljenje, ulaganje kad je lakše dovesti strance - pa
valjda nama.No, kako ulagač koji želi zaraditi preko noći nije pravi
ulagač, tako niti oni koji nisu stručnjaci za šport nikad neće shvatili
srž športa a možda niti bit života! Ti ljudi koji danas misle da
podržavaju i razumju sve o športu, razumju i podržavaju samo vlastitu
slavu i ni sami sebi ne mogu priznati da je to tako. Bilo tko to ne želi
shvatiti ili ne može razumjeti ili ne želi razumjeti ili je pak
zlonamjeran, želeći činiti zlo ekipama, nepodržavajući svoju djecu.
Takvi ljudi zanima samo pobjeda pod bilo koju cjenu, misleći da samo oni
su u pravu a druga mišljenja ne dolaze u obzir. Sigurno neki se neće
složiti s idejom da igraju naša djeca i istina je, lako nije, jer kako
znamo svi, naši dečki često moraju poći raditi u inozemstvo pa ih nema
doma kada ih klub treba. Između ostalom, riječ je o jednoj generaciji
koja je na zalazu polako, treba formirati nove mlade igrače koji u svoje
vrijeme nažalost će otići isto raditi vani, jer ovdje igraju isključivo
volonterski, a od nečeg moraju živjeti. I tako krug se ponavlja.
Ponavljam, prvenstveni cilj ne bi trebao biti rezultat, nego igranje
naše djece ukoliko ih ima, da imaju neku zabavu, da poslje utakmice
nebitno od rezultata, navijači zajedno s igračima svi skupa se nađu kao u
Austriji i druže neovisno o rezultatu. Treba to shvatiti ili pokušati
svatko za sebe razumjeti ukoliko postoji dobra namjera i se to želi
shvatiti. Naši igrači igraju srcem, onoliko koliko mogu i znaju, daju
sve od sebe a mjesta za bolje uvijek ima hvala Bogu. Igraju ponosom,
plaču kada gube i raduju se kad donesu pokoju pobjedu Karaševu. Nije
sramota gubiti kada daješ sve od sebe i znaš prihvatiti poraz kako bi
mogao ići dalje tražeći se usavršavati. Ti isti igrači moraju i od
nećega živjeti, pa tako moraju napuštati svoj dom, svoje rodno selo,
obitelj, pa tako i nogomet i to isto treba navijači razumjeti i shvatiti
kao i svi ostali. Nogomet u Karaševu igra se iz užitka i momci daju sve
od sebe. Bile su razne generacije, možda su neke igrale bolje, neke
lošije od današnje generacije, ali ovim dečkima što danas igraju, kakvi
god oni bili, treba im zahvaliti što su oživjeli ponovno šport u
Karaševu i daju maksimum koliko mogu za Karaševo žrtvujući se besplatno
za svoje selo. Drugi neće igrati za nas besplatno. Nažalost ne razumju
svi sport, ali svi to misle da zanju! Treba svoju djecu podržati kakva
god ona bila i kad gube i kad zarađuju, a ne ih stalno kritizirati,
napadati i mješati vlastito mišljenje ili politiku u šport. U najboljoj
namjeri, puno uspjeha nadalje našim momcima i dobrih rezultata želi
Hrvatska Grančica!
Slobodan Ghera
|