Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Na ovaj nas je članak potaknuo članak kolegice iz redakcije, koja je u prijašnjem broju vrlo jednostavno i iskreno, ali ekspresivno pisala o odnosu učenik – profesor – obitelj u današnjem procesu odgoja i obrazovanja.

      Naglasak u članku naše kolegice je svakako na komunikaciji u odnosu učenik – škola – obitelj. Nesumnjivo je da komunikacija odigrava važnu ulogu u svim segmentima života i društva. No, da bismo uspješno komunicirali moramo usvojiti i usvajati određena znanja tijekom cijelog života. Da bi djeca dobro komunicirala, s njima se od malih nogu mora razgovarati. Njima se moramo obraćati s jednakom pozornošću kao i odraslima. Moramo imati strpljenja slušati što nam govore. I tu nastaje, danas, mali zastoj. Zastoj u smislu da jedna vrlo bitna karika u tom lancu komunikacije nedostaje. O tome je govorila i direktorica Florica Lupu.

     Naime, zbog ekonomskih razloga danas su obitelji, nažalost, prepolovljene. Kao što je kolegica navela u prijašnjem članku, vrlo često oba roditelja djeteta odlaze na rad u inozemstvo i djeca ostaju na brizi bake i djedova. Svi znamo, iz osobnog iskustva, da sve bake i djedove vole svoje unuke, ali oni ne mogu nadomjestiti roditelje. I ne mogu ih nadomjestiti ni skupi darovi kojima djecu obasipaju roditelji po povratu iz inozemstva. To ne može napraviti ni skupi laptop, telefon, odjeća ili bilo što drugo.

     U cijeloj toj praznini koja nastaje zbog udaljenosti djece od roditelja pojavljuju se otuđenost, povlačenje u sebe, cijelodnevno druženje s kompjutorom, nezainteresiranost za školu ili za bilo koji drugi rad. Dijete sve manje komunicira, odnosno i kad komunicira ne govori o svemu onome što ga muči iznutra. U školi se to posebno može vidjeti. Djeca, pogotovo ona mlađe dobi, u svojim će crtežima obično nacrtati obitelj, znači ono što oni žele vidjeti i u stvarnom životu u svojoj blizini. Slabi školski rezultati djece često se stavljaju samo na teret škole i samog učenika.

     No, kako je kolegica dobro naglasila, za uspješan odgoj i obrazovanje djeteta potrebno je nekoliko elemenata, i među njima obitelj odigrava ključnu ulogu. U svim se udžbenicima pedagogije i psihologije naglašava uloga obitelj u životu djece. Dijete koje se osjeća voljeno i zastićeno, bit će kasnije puno sigurnije u sebe i uspješnije u životu. Treba međutim imati na umu da je to dugotrajni proces koji traje. Uostalom, dijete postaje punoljetno tek sa 18 godina.

     Znači 18 godina života rasta, učenja, razgovora, pitanja i odgovora o životu, situacijama, o uspjesima i neuspjesima, o dobrim i lošim stvarima, o onome što se smije i ne smije raditi, ali pogovoto upijanja one tople obiteljske atmosfere, mjesta u kojem se svi osjećamo sigurno i zaštićeno. No, smatramo da obiteljska toplina pogotovo dolazi iz razgovora. Znači kad smo sigurni da, bez obzira što se dogodilo, bilo dobro ili loše, možemo doći doma i bez straha govoriti o tome. Danas se postavlja pitanje S KIM ĆEMO RAZGOVARATI? IMAMO LI VREMENA ZA RAZGOVOR? HOĆE LI NAS NETKO SLUŠATI? HOĆE LI IMATI RAZUMIJEVANJA ZA NAŠE POTEŠKOĆE?

     Dobro bi bilo da nam na to pitanje odgovore i djeca, i profesori i obitelji.

Maria Laţchici