Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

29. srpnja 2007. god. u prostorijama Središnjeg Sjedišta Zajedništva Hrvata u Karaševu okupili su se proslaviti 65. obljetnicu vršnjaci iz Karaševa rođeni 1942. god. Inicijator akcije bio je Ivan Radan, koji se za vrijeme slavlja pobrinuo održati ugodnu i veselu atmosferu. Tada, Zajedništvo Hrvata je podržalo akciju s 10 leja po sudioniku. 

Brigom Zajednišva Hrvata u Rumunjskoj ova proslava je postala tradicionalna i nakon 5 godina, 24. studenog 2012., Zajedništvo je priredilo susret sviju osoba treće dobi iz karaševske i lupačke općine, te se generacija rođena 1942. godine našla ponovno na okupu, ovog puta prilikom proslave obilježavanja 70. obljetnice od rođenja.

Početkom od 17.00 sati pozvanici su se okupili u crkvi iz Karaševa, gdje je u njihovu čast velečasni Ðuređ Katić održao Svetu misu. Za vrijeme propovijedi, svećenik je slavljenicima poželio mnogo godine, zdravlje, sreću, te da se nadalje raduju uz svoje najmilije, a proslavljenici su molili za sebe, za svoje obitelji, ali i za one iz svoje generacije koje više nema. Nakon Svete mise, sedamdesetogodišnjaci su krenuli premu Središnjem Sjedištu ZHR-a gdje su ih dočekali prof. Milja Radan, predsjednik krovne organizacije Hrvata iz Rumunjske i Ðuređ Jankov, predsjednik lupačke komunalne organizacije Zajedništva Hrvata. Prigodnim riječima im se obratio prof. Radan: “ Dobro došli i želim Vam da se dobri osjećate, kao kod vas doma, jer ovo je naš dom, naš hrvatski dom karaševskih Hrvata. Drago mi je što ovde imamo i Karaševce koji žive i u drugim selima, imamo i Lucacelu Ivana koji živi trenutno u Gârliştu. S pomoću ovog dokumentarca vaše slike i vaš govor la da ostane budućim generacijama i ovde la da vide i čuju kako smo živjeli i kako živimo. Želim Vam da mnogo, mnogo godine budete veseli, radosni, da se sjećate vaše mladosti, djetinstva, dana kad ste bili u škuli, jer to je Vaša historija. Svaki jedan od vas je jedna karika u našoj čitavoj historiji. Vi ste prva generacija što je organizirala ovakav sastanak prije pet godine i ne samo da je prva, nego je ona i početak ovake tradicije. Vaša tadašnja inicijativa nam je dala jedan misao, če je jako lepo da se sastanjevamo svaka generacija svake godine.”

Nakon razgledanja specijalno pripremljenog dokumentarca u kojemu su glavni akteri bili baš naši gosti sedamdesetogodišnjaci i nakon kratkog pohađanja prostorija središnjeg sjedišta Zajedništva, prošlo se u protokolarnu dvoranu. Večera je počela s tradicionalnom molitvom, nakon čega je velečasni Ðuređ Katić, župnik crkve iz Karaševa blagoslovio sve prisutne.

Bogata večera i ugodna atmosfera pogodni su bili za razvijanje prijateljskog razgovora, za razmijenjivanje životnih iskustava i prisjećanje na dane provedene u školskim klupama. Za dobro raspoloženje i izniman ples na ritmovima izvorne karaševske glazbe pobrinuli su se stari majstori, poznati karaševski muzikanti, Mikul, Miljača, Stjepan i Jonička. Na kraju prijateljskog susreta, živahni su se sedamdesetogodišnjaci složili da se ovakvi susreti trebaju što češće organizirati.

“Četiri razreda sam imala, išla sam od salaša, če tad nesmo sedeli doma. Svi smo išli u jedan razred. Primenjeni smo bili svi u kušulji, u šlajfica dreveni. Posle škule idemo svi u carinu“ (Maria Lazarac, Ravnik)

„U škulu ja sam išla samo četiri razreda, tako je bilo tad. Tamo smo imali samo jenoga mešćera, nesu bili kako sad, gramada. Učili smo sve na hrvatski jezik, če naša učiteljica je bila Hrvatica, znala hrvatski, nesmo govorili vlaški. Mi smo učili za marom, smo se sigrali krijaljku, Daj mi, babo, grožđe! (Gerga Petria, Ravnik)

“Slavimo sedamdeset godine i zahvaljujemo se iz svega srca knezu što ni je pozval i svem što ste gotvali i ni primnuli i lepo upoštovali i Bog za vas brigu da ima da stignete i vi i da mašite sedamdeset godine, da stignete do stotine. Jako nim je drago če smo ovde, ovo je odviše lepo.” (Domaneanţ Maria, Karaševo)

“Niti nesam zamislil če la ovako da bude. Jako je lepo. Se ne kajem če sam došal ovde da proslavim sedamdeset godine. Da vim da Bog sreću i zdravlje”. (Mikola Blaj, Vodnik)

“Jako sam se dobri osećal i veselo, nesam se niti nadal če la ovako da bude. Pital sam i kako je bilo ovem od prošlih godina i neki se kaju če nesu došli tad. Su mi rekli da dođem če ovde je jako lepo. Ja sam najviše kod salaša, slabo sam doma. Svem lam da pripovedam kako je bilo, če po lepo niti ne možeš da zamisliš.” (Marian Filca, Klokotič) 

Lina Tincul