Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Četvrta nedjelja kroz godinu (3. veljače)

Kada netko u životu uspije, izdigne se iznad one svakodnevne razine, kada stekne ugled, kad ga ljudi počnu hvaliti – obično se kod mnogih javlja zavist i nesnošljivost. To i ne bi bilo tako strašno i bolno kad bi takve stvari dolazile od neprijatelja, od onih koji nam baš i nisu skloni. No, kada čovjek takvo što doživi od svojih najbližih, od ukućana, susjeda, prijatelja – onda je to itekako gorko i bolno.

To je doživio i Isus i o tome nam govori današnje evanđelje. On dolazi u svoj rodni Nazaret gdje je odrastao i proboravio najveći dio svoga zemaljskoga života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Sve je brujalo o Nazarećaninu koji čini čudesne znake, koji govori kako nikad nitko do tada nije govorio, u kojemu je božanska Sila kojom liječi svaku bolest. Nazarećani ostadoše zbunjeni, pitaju se: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana?« Čudili su se, ali istodobno bili i zadivljeni.

No, kada Isus dolazi među njih, postaju sumnjičavi, ograđuju se zidom nepovjerenja i govore: »Nije li ovo sin Josipov?« Pa mi ovoga znamo, znamo i sve njegove. Zatvaraju svoje srce pred svime što su o njemu čuli, preziru onoga kojega su vidjeli kao sebi jednakoga. Nisu jednostavno htjeli prihvatiti da bi njihov sugrađanin mogao biti nešto više od njih, nešto što prelazi njihovo već odavna stvoreno mišljenje o njemu. Nisu htjeli vjerovati. Ne prihvaćaju tog i takvog Isusa. Ne protive se njegovim riječima. Štoviše, one su uhu ugodne, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: on se izdaje za nešto neobično, čudesno. Nevjerojatan je prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg. Tesar može roditi samo tesara, postolar postolara, tko je siromah ostaje siromah. Misle: Nemoguće je da jedan zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, kome znamo sve do »devetog koljena« propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, ozdravljenje od svih prisila i tlačenja. Jednostavno nisu htjeli vjerovati.

A Isus se ne brani, ne dokazuje se. Upozorava ih samo na poznatu rečenicu o proroku koji nema uspjeha u svom zavičaju, među svojima. Možda ćemo mi, za razliku od Nazarećana, Isusa i prihvatiti, ali teoretski, lako dati pristanak na ono »Tijelo Kristovo« u euharistiji, izgovarajući olako svoj »amen – tako neka bude«. Ali ga možda nećemo prepoznati i prihvatiti kada nam dođe u ljudima s kojima nam je teško svakodnevno živjeti. I onda ga, možda, lako odbaciti. Po onoj: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše!« 

Josip Koprek