Nakon što smo u prošlom broju „Hrvatske grančice“ predstavili dio knjižice „Hrvati u Rumunjskoj“, autora Petra Vlasića, koji se posebno odnosio na Hrvate u Rekašu i Keći, u nastavku ćemo se osvrnuti na autorov boravak i zapažanja među Karaševcima, koji predstavljaju najjaču naseobinu Hrvata u Rumunjskoj.

     Ova treća i najveća skupina Hrvata živi na jugo-zapadnoj strani Rumunjske, nedaleko od Ričice, glavnog grada Karaš-severinske županije i brojila je 1928. g. 8.000 stanovnika koje autor naziva skupnim imenom Krašovani. Grupirani su u dvije općine jedne blizu druge, a sva su mjesta mnogo nalik jedno drugome: u karaševskoj općini, sa selima Karaševo, glavno mjesto Hrvata u Rumunjskoj, Nermiđ, Jabalče i u lupačkoj općini, sa selima Lupak, Ravnik, Vodnik i Klokotič. Autor pretpostavlja da etnonim Krašovani dolazi ili zato što Karaševci žive u krševitim planinama ili pak po rijeci Karaš (turska riječ-voda). Gotovo je svaki Karaševak u to vrijeme imao kuću u selu i salaš u planinama, gdje je držao stado, jer je glavno zanimanje bilo stočarstvo i donekle voćarstvo. Najviše vremena su naši ljudi provodili kod salaša, samo za Božić i Uskrs su dolazili svi u selo. Inače, Karaševci su živjeli dosta siromašno, primitivno, kuće im nisu bile najčišće, napredak ih uopće nije interesirao i držali su se poslovice „Pleti kotac, ko i otac“. S druge strane, bili su dobri, pobožni ljudi, veoma prijazni, imali su dosta djece, veoma lijepe, zdrave, razumne pa ih je bila prava milina gledati.

     Što se tiče jezičnih osebujnosti karaševskog govora koje je autor opazio za vrijeme boravka u karaševskim selima mora se istaknuti umetanje suglasnika l unutar riječi i njegova uporaba umjesto u. Na primjer, jabalka (jabuka), pln (pun), človik (čovjek), kalbasica (kobasica), slnce (sunce) itd. Karaševci redovito govore ikavštinom, pogotovo crkvene riječi. Dok za običnu djevojku kažu defka (deminutiv-divička), crkvene riječi izgovaraju isključivo ikavicom, npr Divica Marija, vira, ispovid. Značajno je kod Karaševaka da gospodin kažu isključivo za svećenike, dok drugu gospodu zovu gospodarima, npr. gospodar sudac, gospodar bilježnik, gospodar učitelj, gospodar profesor.

     Posebno obilježje karaševskoga narječja jest glagol lati s kojim se Karaševci služe mjesto futurskog oblika glagola biti. Kad bi Karaševak htio reći „ja ću otići“ on govori „lam da idem“(lam da odem), mjesto „vidjet ćemo“ – „lamo da vidimo“, mjesto „oni će to učiniti“- “laju da učine”.

     Na kraju bih zabilježio autorov razgovor s jednim mladim desetogodišnjim dečkom iz Karaševa na malom proplanku, gdje je bilo puno ovaca. Ne bi li naveo dječaka da stupi u razgovor, autor mu se ovako obratio: „Čuješ, dečko, hoće li nas ove ovce pojesti? Ne laju, ne laju (neće, neće), odgovorio je dječak. Kada su u blizini zalajali neki veliki psi naš autor je opet u šali rekao: „ali psi laju“, dok je dijete na to odgovorio: „Psi laju, gospodine, ali ne laju da vas ugrizu“, to jest neće vas ugristi.

     U drugom poglavlju autor se bavi isključivo s narodnim običajima Karaševaka, a te običaje svrstava u tri grupe: običaji iz običnog života, gdje spadaju običaji pri rođenju, pri krštenju, pri vjenčanju i pogrebni običaji, zatim božićni običaji i, na kraju, uskrsni običaji.

     Najviše narodnih običaja ima prigodom vjenčanja. Ja ću nakratko navesti samo jednog od običaja koji je autor zabilježio prilikom vjenčanja u Karaševu. Odmah se na početku izričito napominje da pogotovo u tim godinama momak nije odabirao sebi djevojku, niti djevojka momka. To je bio isključivo posao roditelja, tvrdi autor, a djeca su se morala prikloniti njihovoj volji. Nakon što su se roditelji i mladenci složili, onda se odredi jedna subota navečer, da momak ide prositi djevojku.

     Kada prosci stignu u djevojačku kuću, mladoženja, otac, mati i rodbina uđu u kuću, a mladoženja ostane u kuhinji. U sobi prosci ne kažu odmah zašto su došli, nego počinju zbivati šalu. Na primjer, čuli su oni da u nekih ima krasnih jabuka pa su došli kupiti jednu pod bilo koju cijenu. Djevojački otac odgovara da kod njega nema nikakvih jabuka. Čitava stvar se malo zategne ali poslije mladoženjini roditelji otkriju pravu namjeru i kažu da su došli uzeti djevojku za njihova sina i mole njezine roditelje da im je dadu. Oni ne odgovore odmah, jer kad bi u istom trenutku pristali onda bi se interpretiralo da su jedva dočekali prosce, a to bi bila sramota za djevojku. No na koncu ipak dadu privolu.

     Tada dozovu unutra i mladence. I najprije djevojački otac zapita svoju kćer, je li je rado udati se za tog momka. Djevojka odgovara: „Ako mama i nena (tata) hoće, onda i ja hoću“. Ista tako svekar ispituje svoga sina, a momak isto tako odgovara kao djevojka.

     Kada je svršena prosidba nastaje domaće veselje. Prosci izvade sakrivenu čuturu rakije, ponude djevojačke roditelje i svi se časte, sretni što su završili posao. Hvale Boga što je roditeljima podario milost da taj dan dočekaju i piju za sreću mladuncima. Djevojka poljubi sve goste koji se zatim raziđu svojim kućama.

     Treće poglavlje namjenjeno je Koledama koje su tipične samo Hrvatima iz Rekaša.

Ivan Dobra