Mikola Krsta, poznat u Karaševu kao deda Ferička, preminuo je 31. siječnja ove godine u 102. godini života, a u nedjelju 2. veljače je bio pokopan u mjesnom groblju iz Karaševa.

     On je zacijelo bio najstarija osoba iz karaševskih sela. Vlč. Ðuređ Katić, župnik crkve Marijina uznesenja iz Karaševa, ne sjeća se da je u našem mjestu neka druga osoba živjela čitavo jedno stoljeće, a nije ni u analima naše župe naišao na podatke koji bi to potvrdili.

    Deda Ferička je rođen 23. siječnja 1913. godine u pobožnoj obitelji, kao jedini sin oca Milje i mame Ekaterine. Živio je u doba Austro – Ugarske, svjetskih ratova, komunističke diktature i demokratske Rumunjske. Sve do kraja svog života stanovao je zajedno s unucima, praunucima i prapraunucima, u istoj kući u kojoj je na početku prošlog stoljeća i rođen. Dvije kćerke su mu preminule sredinom prošlog desetljeća. Bio je čitav život veoma skroman i izrazito pobožan čovjek, a u Karaševu je godinama bio poznat kao najbolji vezač lajbera za karaševsku tradicionalnu nošnju.

    Prije nešto više od godine dana, kada je deda Ferička ispunio stotu godinu života, obitelj mu je priredila veliko slavlje i obilat ručak za mnoštvo pozvanika, onako kako se dostoji za osobu koja je živjela čitavo jedno stoljeće. Tada je još uvijek bio bistra uma, izvrsnog vida i vjerujem da je takav i ostao sve dok ga Bog pozvao u nebo. 100. jubilej deda Ferička je proslavio zajedno s obitelji, bližom rodbinom, susjedima i mnogim drugim sumještanima koji su ga došli posjetiti i čestitati. Povodom njegova stoljeća iskrene čestitke izrazio mu je knez karaševske općine Milja Radan, koji mu je došao čestitati zajedno s viciknezam Petram Njagulam, poklonivši mu u ime karaševske komande novčanu nagradu i priznanicu za jedno stoljeće života. I vlč. Ðuređ Katić, naš župnik, posjetio je tog dana dedu Feričku, isto kao što je to napravio i vlč. Ðuređ Patašan i mnogi drugi sumještani. Za vrijeme obilnog ručka koji je bio priređen za sve pozvanike, svi prisutni su se složili da je to bilo prvi put da sudjeluju slavlju što ga slavi jedan stotogodišnjak.

    Osobno sam dedu Feričku dobro upoznao početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada sam kao dječak ministrirao u crkvi Marijina uznesenja u Karaševu. Tada sam imao priliku izbliza upoznati njegovu časnu osobu, veliku pobožnost i prijateljski odnos prema svim svojim sumještanima. Nikad nije falio iz Svete mise. Posebno sam nastojao istaknuti upravo te vrline, jer one su u tim vremenima bile jako rijetke.

    Pokoj mu duši i neka mu bude laka zemlja! 

Ivan Dobra