Ožalošćena obitelj, rodove, kolege, prijatelji i brojni Karaševci ispratili su

11. kolovoza 2014. godine na posljednje počivalište doktora Martina Slovenskog Dugaliju, 

prvog liječnika porijeklom iz karaševskih seli.

    Tužna pogrebna povorka je u podne toga dana krenula prema karaševskom groblju iz crkve Marijina uznesenja iz Karaševa, gdje je za preminologa održana kratka misa zadušnica.

            Doktor Martin Slovensky se je od malenih nogu otkinuo od svojih vršnjaka, od dječjih igračaka i mladenačke radosti te je najprije otišao na školovanje u Oravicu, a zatim u Temišvar, gdje je stekao doktorsko priznanje. Prvo mjesto doktorskog zanata bilo mu je u Sokolovcu,, na dunavskoj klisuri, zatim u Staroj Moldavi, na samoj granici Karaš-severinski županije, a nakon toga dolazi u staru bolnicu u Ričicu, gdje ostaje do zaslužene mirovine.

            Dolazak u Ričicu, grad u neposrednoj blizini rodnoga mjesta, poistovjetili smo sa čežnjom da se približi nama, svojima, da bude u središtu svojih ljudi. I tako je i bilo. Za čitavo vrijeme obavljanja liječničkog zvanja u Ričici ispoljavao je želju i stalnu dobru volju slušati, liječiti i brinuti sve one koji su mu to tražili, a nerijetko su to bili naši ljudi, ljudi iz naše karaševske zajednice, koji su mu se s povjerenjem i po naškim obraćivali jer su u njemu upoznali upravo „našijenca“. Neizmjerno je volio naše ljude i bio osjetljiv na njihove patnje, volio ih je kao što je volio rodno selo Karaševo, o čijim ljepotama  je svojedobno zanosno pisao, kao što je volio brežuljak Kalvariju, u čijem je podnožju rođen i kamo mu je kao djećaku pogled bio uprt svaki dan, ili kao što je volio rijeku Karaš, sa svojom bistrom planinskom vodom.

            Doktor Martin Slovensky, prvi karaševski liječnik, bio je svjetla osoba, primjer i uzor dobrote i vrline, vrednosti koje je stekao od ranog djetinstva pa sve do zadnjeg dana. Njegova je posljedna velika želja bila da mu posmrtni ostaci budu pokopani u groblju iz rodnoga mjesta jer je želio biti tu, s nama zajedno, svoj među svojima, na starinji koju je volio i cijenio, kao što je cijelu našu zajednicu volio i cijenio. Upravo zato nije nas prepustio same niti sad, već nas je predao u dobre i sigurne ruke svojih potomaka, u ruke čitave plejade liječnika poniknutih iz svoje otmjene obitelji, liječnici vrijedni imena Slovensky.

            Međutim, pomoć doktora Slovenskog karaševskoj zajednici nije se sastojala samo u zanatu, odnosno u pružanju liječničke pomoći našim ljudima. Kao široko obrazovana osoba i istinski humanist pružio je svoje znanje i umjeće našem pionirskom i mladom novinarstvu, radeći na početku zadnjega decenija prošloga stoljeća kao jedan od prvih redaktora „Hrvatske grančice“. Njegovoj svastici Mileni naša publikacija duguje najljepše napisan naslov jedne novine, a doktora Slovenskog s pravom smatrano kumom imena naše novine. Zauvijek će zlatnim slovima ostati zapisani retci u kojima je „kum Hrvatske grančice“ obrazlažio čitateljima zašto je uredništvo izabrao upravo naslov „Hrvatska grančica“: „Budući da je stablo hrvatskoga roda raširio svoje grane diljem svijeta, hrvatska je manjina u Rumunjskoj i sama jedna od grančica tog stabla. Želja je naša da maslinova grančica anđela Gabrijela, grančica blagovijesti, mira i radosti, koja je navjestila Kraljicu Hrvata, Blaženu Djevicu Mariju, navijesti preko ovog glasila radost naše pisane riječi karaševskoj zajednici“.

            Uvijek je brinuo o sudbini zajednice iz koje je potekao. Za svu svoju privrženost i ljubav karaševski narod mu duguje zahvalnost, poštovanje i vječno sjećanje.

            Neka mu bude laka karaševska zemlja, koliko mu je drag bio karaševski narod.. Neka mu Bog grijehe oprosti, a dušu uzme u raj nebeski!

                                                                                                                                                                   Prof. Milja Radan