Prošli su Božićni blagdani, Isus se je rodio, a mi smo ponovo u vremenu “kroz godinu”.  Međutim, gdje je sad Isus?

Gosti iz Hrvatske su uvijek hvalili naša sedam sela i veleli da imaju jako lijepe starinske običaje. Nevjerojatno je kako su stari znali prepoznati ono najglavnije u vijeri i to pretvorili u tradiciju. Jedan od takvih običaja je stavljanje rasvjete na prozorima kroz blagdane. Tej običaj se u crkvenoj povijesti spominje već oko godine 1400., kad su stari stavljali na prozor svijeću, da bi gost vidio da ga čekaju i da ga neće odbiti, kao što su zidovi odbili Svetu Obitelj u Betlehemu. Mi danas stavljamo razna i lijepa svijetla na prozore. I primamo goste. Isto tako star ali i rijedak običaj je ljubljenje nakon Božićne Mise. To je poljubac Isusu koji je u človeku i poljubac mira! To nije obično celivanje nego običaj star koliko i Hrvati u našoj dolini, i bila bi šteta da se izgubi.

            Evo, ako bi danas upitali nekoga gdje je utjelovljeni Isus ne znam bi li znao odgovoriti, kao naši stari, da je on u našem miru i u našoj međusobnoj ljubavi i poštovanju. Danas bi rekli: on je u Sv. Hostiji, na  Sv.Misi...i da je živ i zdrav!! Ne valja kod mene u vavliji! - Ba jest!!

            Baš su  prelijepa i misna čitanja u ovo doba godine: Isus poziva učenike. On im dolazi dok oni peru i krpe mreže. Svi smo mi dragi čitatelju i zgotvali i jeli ribu. I znamo da ako ne izmiješ što ostane, onda to strašno smrdi. Dakle, oni imaju važna posla, a On dolazi u jako nezgodno vrijeme. To je zato zapisao evanđelist, jer kad te Bog zove to je uvijek “zgodno i nezgodno vrijeme”. Ne postoji “sad mi dođi, sad nemam ništa za radnju”- uvijek imamo nešto! Ali treba ostaviti i pomoći drugomu, dati prvenstvo potrebnomu, pa onda nastavi tvoje! Treba ustati i posvjedočiti djeci za istinu, pa onda ponovo leći! Treba odbraniti poniženoga, pa onda ako “pajta ostane pajta” - dobro - ako ne ne! Tek onda mu ići na kafu kad više ne vređa nikoga, a ne svaki dan slušati uvrede i poniženja iz njegova usta, samo zbog toga jer je on: svećenik, profesor, doktor, rodbina, ovo ili ono u selu...

            Sjećam se kako sam u školi ostao zadivljen kad nam je svećenik govorio da je u svakoj Svetoj Misi i Božić i Uskrs i Rusalije i sve...i rođenje i muka i svjedočenje - za ljubav i istinu među ljudima! Danas vec mislim da bi svega toga trebalo biti i na ručku nakon Mise...kod nas doma...kod nas poranini na teju i na ulici u razgovoru...jer je Isus za nas i u nas došal!

            Ne postoje dve istine. Jena ovaka u Crkvi i jena onaka kad odemo doma. Jako je  šteta što mladi odmah vide kod starih ako su s dva lica. Nemoj puno govoriti nego svjedoči srcem. Ovo što ja pisem la svi da zaborave, a ono što ti srcem pojaviš nelaju nikad! Niti kad umreš!  Ako mi ne vjeruješ onda sjeti se kad ideš svojoj majci na grob da zapališ svijeću...kako ti njezine riječi, ljubav i pouke dolaze pred oči!! Ono što srcem i slzom učiniš to se za srce i zalijepi! Pojavi im Isusa u dobroti ne moraš da pametuješ! Jedan svetac je rekal: “miluj me srcem, što me miluješ Biblijom? , pa i u mojoj Bibliji doma isto piše!”

            Zlo u svijetu nela nikad da se promjeni! Nikad! Laš da se promjeniš ti - ako zeliš - i laš da znaš da ga opaziš, okoliš i osudiš!

Dr. theol. Davor Lucacela