Mještani sela Klokotiča postali su jedinstveni u ovim našim krajevima po tome što su uspjeli spasiti jednu dosta staru crkvenu tradiciju koja se je sačuvala tijekom godina

 i koju nije čak ni komunizam uspio smaknuti, a to je stražarenje kod Božjeg groba.

Čuvanje Kristova groba počinje od Velikog petka i traje sve do ponoćne sv. Mise na Veliku subotu.

            „Katane“, kako nazivaju Klokotičanje čuvare Kristova groba, su uspjeli zadiviti i ove godine stanovnike sela i goste koji su došli u posjet svojim prijateljima i rodbini samim time što nastavljaju tradiciju svojih predaka. To su mladići koji su prije par godina ušli u tu službu, poslije završetka OŠ pa sve do dobi kada bi postali „regruti“, dob poznata kao zadnja godina stražarenja, prije polaska u vojsku. Ove godine, kao i lanjske, zbog malog broja mladića, za stražarenje kod Božjega groba bili su uzeti i učenici iz VIII razreda OŠ Klokotič. 

            Kao „katane“ odjenu se u narodnu nošnju svake godine sve do punoljetstva. Muška tradicionalna nošnja koju imaju mladići kao stražari kod Kristova groba razlikuje se od svećane po tome što ima crne vunene čarape navučene preko hlača do koljena. Preko čarapa, ispod koljena, neki mladići, čuvajući još uvijek tradiciju svojih predaka, imaju stavljene i „šerenjale“. Obavezno toga dana imaju i crne cipele i bijele lajbere (danas oni koji nemaju mogu posuditi iz Karaševa, od prijatelja ili rodbine koja još te lajbere ima). U rukama, prilikom smjene straže i kod stražerenja Kristova groba, drže ukrašene drvene puške.

            Stražarenje kod Božjeg groba počinje na Veliki petak, prije početka službe čitanja Muke Kristove koja počinje u 15:00 i „katane“ ostaju tu sve do navečer, do oko 21:00, kada svećenik uzima Presveti sakrament iz prostorije u crkvi gdje je lijepo okićen Kristov grob i nosi u sakristiju, gdje ostaje do sutradan. Na Veliku subotu, svećenik uz pratnju ministranata i „katana“, ponovo izlaga Presveti sakrament kod Božjega groba gdje ostaje zatim sve do sv. Mise u 23:00.

            Simbolika današnjih „katana“ je oponašanje prvobitnih vojnika koji su morali čuvati Isusov grob, kao svoj vlastiti život. Nije lako niti našim „katanama“ toliko sati provesti u karaševskoj narodnoj nošnji, biti u šutnji i molitvi kod stražarenja Božjega groba. Smjena straže na Veliki petak vrši se sve na 15-20 minuta. Stražu sačinjavaju dva mladića i vođa koji je, po običaju, najstariji i uvijek ide mijenjati svoje katane uz pratnju dvoje ministranata. Do Božjeg groba nose drvene puške na ramenima, a dok tu stoje drže ih u rukama. Katane koji moraju promjeniti svoje kolege čekaju u sakristiji ili stoje u blizini crkve. Vođa ulazi s „katanami“ i dvojicom ministranata iz sakristije, a klanjateljima i moliteljima na Kristovom grobu glasno viče „Straža!“. Prisutni vjernici se u tom trenutku odmaknu s puta i naprave mjesta kako bi „katane“ stigli kod Kristova groba i promjenili stražu. Prilikom smjene vođa izgovara glasno: „Straža stara, straža nova, jedan korak na lijevo i na desno! Straža stara predaje stražu, straži novoj“.  Jedan od dvojice stražara koji su čuvali Kristov grob, kaže: „Predajem ti mrtvo tjelo Isusa Krista, razumel?“ Ovaj drugi koji preuzima stražarenje odgovara: „Razumel!“ Dok to izgovaraju, skrste svoje drvene puške,  a vođa kada glasno rekne “Straža stara zamnom!“ , “katane“ tek tada krenu. I tako to se odvija cijeli dan na Veliki petak.

            Na Veliku subotu, isto odjeveni u narodnoj nošnji, „katane“ budu na okupu kod crkve negdje oko 16:00, mijenjajući stražu poslije izlaganja Presvetog sakramenta kod Isusova Groba, isto kao i na Veliki petak. Oni su tu sve do poslije sv. Mise u 23:00, kada najstariji od njih, kojima je stražarenje ove godine bilo zadnje, konačno mogu reči da im je služba  kao „katane“ završila ove godine ulaskom u crkvu poslije procesije kroz selo s Presvetim sakramentom. A njihovi kolege slobodno mogu udahnuti i reči „imam i na godinu ješte da se uprimenim“. Oni koji ne mogu više stražariti iduće godine, shvate kako vrijeme i godine brzo prolaze i s osmjehom na licu sjećaju se prve godine straže, ohrabrujući svoje kolege da se isplati odjenuti u tradicionalnu karaševsku nošnju prigodom stražarenja, jer na taj način svjedoče svoju vjeru i njeguju tradiciju u našim krajevima. Nekim mladićima je to jedinstvena prilika biti tako odjenuti i ponosni su u trenutku kad vlastitu sliku stave pored slike tate odjevenog kao „katana“.

            Ne zna se točno od kada postoji ova tradicija u našim krajevima, izgleda da se u Klokotiču davno ukorijenila, jer vjernici ove župe kažu kako su oni to tako zapamtili od svojih „stari“ i da se stražarenje prenosilo s generacije na generaciju sve do naših dana. Nadamo se da će i opstati u sljedećim godinama, jer je stražarenje ujedno i svjedočanstvo vjere mještana toga sela te njihovo poštovanje prema svemu što nam je još preostalo od naših predaka.

            Zato dragi čitatelji Hrvatske grančice, kad god imate priliku dođite na Veliki petak i na procesiju u Veliku subotu i vidite kako to stražarenje izgleda i koja je to lijepa slika još jednog običaja vjernika iz Klokotiča. Divno je vidjeti mlade kako nastavljaju tradiciju čuvanja Božjega groba, jedinstvenu u kraju, koju su jedino karaševski Hrvati iz Klokotiča uspjeli sačuvati. Ovaj običaj, pored mnogih drugih,  još je jedno bogatstvo koje ima riznica karaševskih Hrvata.

                                                                                                                                                                     Slavica Muselin