O šokačkim Hrvatima iz Rekaša pretpostavlja se da su tamo pristigli

sredinom 17. stoljeća iz istoćne Slavonije.

            Zna se da je u to doba njihova zajednica brojala nešto više od  7oo  pripadnika. U zadnjem vremenu njihov je broj drastično opao, tako da se danas može realno govoriti o samo 50 članova ove hrvatske zajednice.

            U Rekašu postoje i druge narodnosti: Rumunji , Nijemci, Srbi, Mađari i Romi, a  svaka je od tih narodnosti živjela u prošlosti u određenom dijelu ovog naselja. Hrvati su stanovali u nekoliko sokaka u sjevernom i zapadnom dijelu Rekaša, odnosno u Šokačkoj strani. Danas podijelenost u stanovanju po narodnostima je manje izražena.

            Kakvi su bili odnosi između Hrvata starosjedilaca i ostalih etničkih manjina ovog mjesta u dalekoj prošlosti možemo jedino nagađati, ali kako je sve to funkcioniralo u zadnjim godinama doznajemo od profesora Ivana Jankulova, čovjeka koji je rođen u Rekašu 1950. godine te koji je cijeli svoj život proveo u ovom multietničkom naselju. „Mi, Hrvati smo etnička manjina koja zna četiri jezika, jer smo naučili od Mađara mađarski, od Švaba njemački, a rumunjski smo naučili u školi. Nikad nije bilo nikakvih etničkih nesporazuma među nama. Svi smo se družili. Išli smo na balove kod Njemaca i Mađara, oni su dolazili k nama; igrali smo nogomet, zajedno smo sastavljali ekipe i sve je bilo u redu. U mojoj mladosti ovdje je bilo nekoliko stotina Hrvata, ali s vremenom ženidbe su između nas bile sve rijeđe pa, danas, skoro da smo nestali. Nismo više imali mladi koji da nam preuzmu mjesto. Danas ima otprilike negdje oko 50-60 Hrvata. Ali, svi smo stari. Mi još uvijek održavamo, koliko god možemo, naši hrvatski običaji i šokačke tradicije.“

            Rekaš, pored multietničke harmonije, koja može poslužiti kao  primjer cijeloj našoj državi, a i van njezinih granica, može se pohvaliti i multietničkim zborom. Utemeljen 1888. godine kao „Šokačko pjevačko društvo“, a poslije, nakon višegodišnje stanke, obnovljen 1992., svoju aktivnost obavlja u mjesnoj Katoličkoj crkvi, ali redovito nastupa i na različitim scenama u državi ili pak inozemstvu. Vidjeli smo ga „na djelu“ jedne lijepe svibanjske večeri, kada su se njegovi članovi ljubazno odazvali pozivu uredništva ZHR-a i okupili u mjesnoj katoličkoj crkvi kako bi otpjevali četiti hrvatskih pjesama iz svog bogatog repertoara. „1992. godine u našu župu dolazi novi župnik – vlč. Ioan Ciurariu. On puno voli pjesmu i pjevanje, pa je nas okupio oko sebe da bi zajedno pjevali.Na početku bili smo oko tridesetak, ali smo ostali samo petnaest jer, vidite, za pjevanje treba puno vremena i strpljenja i, na žalost, te stvari ne stoje svima na raspolaganju“ – reći će nam gospođa Marica Pelić, jedna od članica rekaškog zbora. „Šokci imaju staru tradiciju pjevanja. Godine 1888. u Rekašu je osnovan šokački muški zbor. Pjesme su im bile uglavnom crkvene, ali imali su i svjetovnih pjesama. Taj je zbor trajao sve do 1925. godine, a poslije toga, u crkvi, počeli su djelovati etnički zborovi. Svaka je nacionalna manjina imala svoj mali zbor, a to je trajalo, kako sam već rekla, do 1992. godine kada nas je novi župnik ujedinio u jedan veliki zbor i pjevamo zajedno na hrvatskom, mađarskom, njemačkom, rumunjskom, pa čak i na latinskom jeziku. Jedino sam ja čista Hrvatica u ovome zboru. Naš dirigent i njegov brat, koji pjeva u zboru, su pola Hrvati, a ima i dvije ženske, koje su samo frtalj Hrvatice. Uglavnom pjevamo u crkvi, svake nedjelje na svetoj misi, ali nastupali smo i na koncertima i festivalima u Temišvaru, Rešici, Buzijašu, Radni. Bili smo jedamput čak i na festivalu u Sighişoari. Pjevali smo i u inozemstvu: u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i naravno u Hrvatskoj, gdje smo nastupali već četiri puta” – nastavit će s ponosom Marica. 

            Marica Pelić i Ivan Jankulov vrijedni su i aktivni članovi hrvatske zajednice, koji još uvijek djeluju na kulturnom i obrazovnom polju rekaškog života. Nažalost, od nekadašnje brojne starosjedilačke hrvatske zajednice, danas je preostala samo lijepa uspomena u kolektivnom pamćenju Rekašana te nekoliko slika hrvatskih ličnosti i hrvatskih ulica sačuvanih u mjesnom muzeju.

Daniel Lucacela