Prije par godina, ne tako duboko unazad, znao sam bar jednom mjesečno

putovati poslovnim obvezama u Žimbolju (rum. Jimbolia).

            Ovaj dinamični gradić tamiške županije smješten je na veoma plodnome tlu ravničarskog dijela Banata, u najzapadnijem dijelu Rumunjske, uz samu granicu sa Srbijom. Ovdje su se proizvodile sve do 1994. kvalitetne cigle i crijepovi. Po domaćoj ciglani je grad i nama, Karaševcima poznat, jer mnoštvo je zidina naših kuća podignuto ili pak krovova pokriveno pomoću njezinih proizvoda.

            Rekao sam na samom početku da sam se u ovome mjestu, slučajem okolnosti, nalazio dosta često tijekom godine...često u odnosu na koliko puta posjećujem ovaj kraj u sadašnjosti. Bez izuzetaka sam, tada, prolazio pored Crkve sv. Vendelina, jer mi je to bilo  usput. A, crkvu, unatoč svog obijma i lijepe aritekture skoro da nisam primjetio. Djelovala je kao da su je ljudi svjesno zapustili i ostavili joj sudbinu na milost i nemilost vremenu.

            Stigao sam ponovno u Žimbolju pri kraju lipnja, također poslovno, na poziv nogometaša amatera iz Klokotiča, koji ovdje putuju svake godine radi jedne prijateljske utakmice s domaćima. Ja sam, ovoga puta u svojstvu novinara, trebao obilježiti događaj u stranicama Hrvatske grančice. Slučajem okolnosti, jedan je od naših vrijednih Klokotičana postao prije dvije godine župnik u ovome mjestu pa je pozvao ekipu iz Klokotiča da prvu stanku naprave u Crkvi sv. Vendelina. A, ovdje...iznenađenje! Ništa više nije podsjećalo na staru zgradu pored koje sam nekoć prolazio, skoro neopažajući je.

            Danas, crkva ima širok osmjeh na licu jer osjeća da ne vrijeme, već ljudi brinu o njenoj sudbini, a jedan je od tih ljudi župnik Davor Lukačela. „ Ja sam župnik u Žimbolji već od 2013. godine – kaže nam velečasni Davor – i zaista, crkvu sam našao u žalosnom stanju. Krov je bio pun pukotina, pa  je kiša, doslovce, padala u crkvu. Čuo sam jednu priču kako se jedna stara gospođa ispovijedala, pa je rekla tadašnjem župniku, Mađaru: Velečasni, kaplje kiša na mene u ispovjedaonici! A, župnik, da je utješi kaže joj: pa i na mene kaplje! To je žalosna, ali istinita priča.

            Žimbolja je nakon pada komunizma i nakon odlaska više od deset tisuća Nijemaca odavde, jako teško oporavila, a crkva je od tada, uz dana u dan, sve više  propadala. Voda je učinila velike štete,  oprala je slike sa zidova. Golubovi su na tisuću kvadratnih metara ostavili svoj izmet debljine od 40 centimetara. Otklonili smo svega1200 vreća golubovog izmeta. Zamislite  kakav je samo smrad bio kada je kiša padala!

             Nakon što smo sve to počistili pokrenuli smo projekt obnove crkve. Kad smo tražili novac od općine, naj-prije nam se odgovorilo rumunjski da nema novaca za crkvu jer općina nije zadnjih 25 godina ni jedan lej iz svog budžeta izdvojila za crkvu. Doslovno nisu znali ni legalni način putem kojeg da nam pomognu. Pitali smo onda susjedne crkve iz Dete, Arada, Sânnicolau Mare, kako su uspjele dobiti novac od svojih općina, pa smo pokazali metodu i ovim našim ljudima iz Općine Žimbolja.

            Skupili smo, za početak, deset tisuća eura od općine te od privatnih poduzetnika iz Žimbolje i započeli obnovu krova. Nijemci koji su pošli odavde još dan danas skupljaju se u okolici Ulma, u Njemačkoj. Tada kada se skupe budu otprilike 1500 ljudi. Ja sam ove godine bio tamo za Duhove i služio sam im misu. Rekao sam im da obnavljamo crkvu pa su mi skočili u pomoć. Pomogli su mi da otklonimo sa zidova ono što je bilo vlažno, pomogli su mi da napravimo novu ogradu i još puno toga.

            Ove godine smo dobili 18 tisuća eura od Vlade Republike Rumunjske, novac koji će nam omogućiti, zajedno s dodatnom pomoću od strane općine, ljudi i ovdašnjih poduzeća, da izradimo nešto više od 80 posto vanjske žbuke na crkvi. Jer, zaboravio sam reći, crkva je ogromna. Samo za žbukanje imamo nešto više od 3500 kvadratnih metara. To je veličina katedrale! U nju stane do tisuću ljudi na misi.“

            A, vi, dragi moji Karaševci, kad se god nađete u Žimbolji svratite u centar grada, gdje ćete sigurno opaziti jednu prekrasnu crkvu, koja se obnavlja zahvaljujući jednom našem prekrasnom čovjeku. Uđite i pozdravite ga!

Daniel Lucacela