Kada je prošle godine naša mlada sunarodnjakinja, Nikoleta Mariana Vlasić iz Vodnika, osvojila titulu najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske,

bili smo svi veseli i ponosni.

            Osim prirodne ljepote i šarma, Nikoleta je blistala u našoj prekrasnoj narodnoj nošnji. A tu narodnu nošnju svi imamo u svojim domovima. Nažalost, zadnjih dva desetljeća našu narodnu nošnju viđamo sve rijeđe. Lijepa je, jedinstvena, ali stoji u ormaru. I naše košulje, i kece, i popruzi, kanice i ostalo. Jedino je marama preživjela, nju viđamo i danas, u različitim modelima, bojama i raznim prigodama.

            Podsjetimo vrlo kratko naše mlađe čitatelje da ova nošnja koja se nosi za pričest, krizmu, svadbu ili neku drugu svečanost nije jedina. Ova je nošnja, svečana. Nekada su naše bake i djedovi, pa i roditelji, imali i nošnju za svaki dan, nošnjačke za žene. Nošnjačke su se nosile svaki dan, bile su komotnije, laganije. A i muškarci su imali nošnju za obične dane.

            Ako uzmemo malo u ruke našu narodnju nošnju, sjednemo par trenutaka i sjetimo se tko je vezao, tkao, sređivao, vidjet ćemo da je ona i živi svjedok burnih vremena kroz koja je naša zajednica prošla. Prvi su narodnu nošnju napustili muškarci. Krenuli su u grad, u školu ili na posao i s vremenom odustali od nošnje. Ženska je nošnja izdržala znatno duže. No kako su s vremenom i djevojke krenule na više škole i posao u grad i one su počele napuštati narodnu nošnju.

            Sve je to razumljivo i dogodilo se posvuda ne samo kod nas. Samo što je bilo nastupilo jedno vrijeme kada smo nekako prenaglo odbacili. Nekada su naše majke vezle košulje, pole, slagala lijepe boje peklja, krčale kece...  Prava je umjetnost bila izvaditi novi vez, znači novi model šljuka, bradza itd. Nažalost, mislim da mlađe generacije skoro pa od toga ništa ne znaju. A bilo bi dobro da se svi podsjetimo i ponešto naučimo. Jer zajednica koja gubi običaje, tradiciju, znači dio svojih korijena, s vremenom će se i sama izgubiti.

            Divota je vidjeti mlade naših folklornih ansamblova u karaševskoj tradicionalnoj nošnji. I ne samo njih. Jer ima i onih koji i svoju djecu oblače u narodnu nošnju čim se ukaže prilika. I na tome im treba čestitati. I potaknuti sve nas ostale da povremeno, barem za blagdane, iz ormara izvadimo našu nošnju i odjenemo je. Jer je prekrasna, zar ne?  A kako nam blagdan Cvjetnice i Uskrsa kuca na vratima, evo nam savršene prilike da se popravimo u košulje i marame kao nekad.

Poziv za prikupljanje karaševskog usmenog bogatstva

            Vezano za našu narodnu nošnju i ostale običaje i tradicje upućujemo poziv učenicima i studentima, mladima hrvatske manjine na pisanje pjesama i sastava te na prikupljanje starih priča i običaja na hrvatskom jeziku Orijentativne teme za pjesme mogu biti „Godišnja doba“, „Moje selo“, a za sastave „“Priče naših starih“ te „Naši običaji“. Radovi se predaju učiteljima i profesorima hrvatskog jezika.

            Svrha ovog poziva je očuvanje naših starih legendi, priča, pjesama i svega što ima vezu s našim običajima i tradicijama. Time ujedno njegujemo i čuvamo i naš stari dijalekt i nadamo se objavi radova nakon prikupljanja.  Dosada je objavljeno nekoliko knjiga (dvije zbirke pjesama) dvije stručne knjige o govoru/govorima naših mjesta kao i o usmenoj književnosti. Uključivanjem učenika i mladih na prikupljanje našeg narodnog bogatstva, koji će zabilježiti od svojih baka i djedova, roditelja i rodbine razne legende, priče, običaje, nastojimo prikupiti i sačuvati od zaborava to usmeno bogatstvo i predati ga budućim naraštajima.

Maria Laţchici