Zajednica karaševskih Hrvata jedna je od najzanimljivijih etničkih manjina u Rumunjskoj.

            Govor i porijeklo Karaševaca budili su tijekom vremena interes i zanimanje povjesničara, lingvista, etnografa te raznih drugih istraživača. O njima postoji opsežna literatura iz koje često puta izviru kontradiktorne misli, naročito u pitanjima podrijetla, nacionalne pripadnosti, mjesta odakle potjeću, periodu nastanjenja ili, čak, religije. 

            Do tih suprotnosti došlo je, uvelike, zbog manjkavosti informacija o matičnoj zemlji i razdoblju seobe Karaševaca. Štaviše, podatci vezani uz ta dva ključna elementa, s kojima se stručna literatura o Karaševcima služi, pored toga što ih ima u jako malom broju, nerijetko su nejasni i konfuzni.

            A sve što je nejasno, čovjek, po prirodi, kani pojasniti... Pa tako nastaju teorije.

            „Njihovi preci stigli su s juga Dunava, međutim, ne poznaje se točno njihovo  mjesto podrijetla. Stoga, stari su ih znanstvenici smatrali, ovisno o interesu, bilo Srbima, bilo Bugarima.“ – piše na svom blogu (Istoria Banatului, blogul lui Mircea Rusnac) rumunjski povjesničar Mircea Rusnac.

            Dalje, Rusnac navodi kako su prvi kolonizatori Karaševske doline bili katolicizirani Bugari, koji su tijekom 14. stoljeća pristigli u Banat u dva valova: 1366. i 1391. Oni su došli iz okolice Vidina, gdje su živjeli pomješani s Arumunjima. To vodi autora do zaključka da su prvi karaševski stanovnici bili Bugari i Arumunji, iako ne pojasnjuje da li su oni bili dva distinktna naroda ili je već bilo riječ o gotovoj smjesi nastaloj tada, u okolici Vidina. Poslije njih, ovdje su stigli Srbi, tvrdi dalje rumunjski povjesničar, koji su bježali od Turaka nakon kosovske bitke iz 1389. O religiji srpskih izbjeglica ne spominje ništa, ali zato, bez dvojbe, navodi kako je nakon 1459., kada su Turci okupirali Bosnu (n.r. godina kada je Bosna pala pod Turke je 1463.!), iz Srebrne Bosne u Karaševo pristigao velik broj katolika. Kolonizacija se nastavlja i u 18. stoljeću, ponovno s bugarskim katolicima, među kojima se, ovaj put, nalaze i Albanci klementinci, a nešto kasnije stigao je još jedan val katolika iz Srebrne Bosne. Autor teksta, međutim, ne isključuje ni hipotezu da su ovdje već od 7. stoljeća živjeli potomci prvih Slavena, nastanjeni za vrijeme migracija naroda. 

            Važno je reći da je Mircea Rusnac Rumunj po nacionalnosti, te da se u svojoj sintezi poziva na knjigu Rumunja Traiana Simua „Originea craşovenilor“ (Lugoj, 1939), (Podrijetlo Karaševaca). Iako nijedan od njih ne navodi soli-dne argumente u podržavanju teorije rumunjske kolonizacije karaševske doline, ne oklijevaju pak pri isticanju rumunjske komponente Karaševaca. „Nacionalna svijest je dobro izražena u Karaševaca. Oni ne žele biti pomiješani ni sa Srbima, ni s Bugarima, već žele biti samo Karaševci! No, sa zadovoljstvom primjećujemo očitu simpatiju što je njeguju prema Rumunjima“ – otkriva nam povjesničar Traian Simu, a citira ga, nadasve nezaintresirano, Mircea Rusnac. Štaviše, ta simpatija nije sasvim slučajna. Gomila karaševskih prezimena upućuje na rumunjsku građu karaševskog stanovništva: Almăjan, Bocşan, Drăghia, Domăneanţ, Gherliţă, Gherga, Gruia, Hoţa, Haţegan, Jurcul, Jigmul, Lugojan, Mirul, Mihăilă, Padineanţ, Rebegilă, Tincul, Ursul, Vaca itd.

            U podržavanju svoje rumunjske (nezainteresirane!) varijante, Mircea Rusnac ide čak korak dalje. Svijesno napušta polje povijesti i upućuje se prema lingvistici, odakle nam pruža još jedan argument: „Iako slavenski, jezik Karaševaca sadržava i mnogo rumunjskih elemenata. Emil Petrovici (n.r. filolog, autor monografije Graiul Caraşovenilor) smatrao je čak da karaševski dijalekt izgleda kao srpski jezik kojega govore Rumunji“.

            Iako i danas, među bugarskim znanstvenicima, još uvijek ima pristaša teorije o bugarskom porijeklu karaševskog naroda, čuveni bugarski slavist Ljubomir Miletič prvi je pripadnik nove generacije znanstvenika koji je ovu teoriju stavio pod velikim znakom pitanja. Miletič je posjetio Karaševce u rujnu 1896. te osobno se uvjerio da su Karaševci čisti „srbohrvati“ i nikako Bugari, kako se to tijekom čitavog 19. stoljeća tvrdilo u znanstvenim zajednicama. Većina prijašnjih istraživača gradili su svoje teorije o bugarskoj pripadnosti na osnovi dokumenta „Historia domus parochiae Craszowensis“. Bugarski je filolog dokazao da je spomenuti dokument nastao poslije 1718. godine i da je, u biti, vješta krivotvorina nekoličine franjevaca koji su izmislili bugarsko porijeklo Karaševaca da bi uskratili pretenzije isusovačkog reda nad karaševsku župu. 

            „Povijesni izvori vremena pružaju nam škrte podatke vezane za religiju Karaševaka u njihovoj prošlosti. Ni danas se ne zna sa sigurnošću da li su oni bili katolici od krštenja ili su katoličku vjeru primili tijekom određene epohe“ – piše rođeni Karaševak, filolog Mihai N. Radan u svojoj knjizi „Graiurile caraşovene azi” (2000) (Karaševski govori danas), gdje zastupa tezu o pripadnosti Karaševaca srpskom narodu. Vjerska je komponenta veoma bitna u dokazivanju ove teze, jer, kao što se dobro zna, Srbi su pravoslavne vjere. Ovo pitanje mučilo je i spomenutog Traiana Simua jer, kao što se dobro zna, i Rumunji su pravoslavne vjere.

            Profesor Mihai N. Radan uvjeren je da su u razdoblju između 14. i 16. stoljeća u Karaševo i u ostala karaševska sela naselili kolonisti izbjeglice iz jugoistočne Srbije, ali zato ne zna, da li su bili katolici ili pravoslavci. Sklon je, ipak, mišljenju da su rimokatolici, sudeći po regiji odakle se pretpostavlja da su emigrirali (Kruševac – Prokuplje – Novo Brdo – Niš) te po razdoblju pretpostavljene migracije. Ali ne isključuje ni mogućnost da je „dobar dio njih“ bio pravoslavne vjeroispovjesti, oslanjajući se na podatke koje govore o postojanju velikog broja „shizmatika“  u karaševskim selima u 17. stoljeću. Karaševski filolog objašnjava da je, unatoč revne djelatnosti franjevačkih redovnika, koji su imali svoju župu u Karaševu počevši od 14. stoljeća, među karaševskim katolicima postojao i velik broj Srba grko-pravoslavaca, koji su se višestoljetno opirali preobraćenju na katoličanstvo. Među ostalom, kao dokaz navodi i bosanskog misionara Marka Bandulaevića, koji je u Karaševu djelovao od 1628. godine. U jednom pismu poslanom svojim nadležnima u Rim, Bandulaević traži novčanu pomoć kako bi ukazao pravi put „tolikim dušama progutanim od gospodara tame“ u Karaševu, okolnim karaševskim selima i Lipovi. Dalje u pismu  navodi da su katolički svećenici već dugo vremena napustili ljude ovih mjesta te su ovi zadnji postali „shizmatici“ i još uvijek upotrebljavaju „stari kalendar“.

            U knjizi Mihaia N. Radana, kao što se može primjetiti, riječ „shizmatik“ jednak je sa Srbinom, grčko-pravoslavne vjere.

            U svom radu „Prešućeni karaševski Hrvati“ (2011) hrvatski sociolog Mario Bara pruža nam drugačije objašnjenje tog pojma. „Katolički povijesni izvori – tvrdi on – označavali su shizmaticima najčešće Srbe, ali i sve one koji su u određenoj mjeri odstupali od učenja Katoličke crkve. Prevođenje naziva shizmatici automatizmom u Srbiji je neutemeljeno. Pojava vjerskog sinkretizma u osmanskom razdoblju na području Karaševa zbog nedostatka svećenika nije bila rijetka. Mještani su u nekim slučajevima uskraćivali poslušnost Katoličkoj crkvi (npr. otpor uvođenju gregorijanskog kalendara – inače česta pojava kod katolika s misionarskih područja) te su zbog vjerskog sinkretizma, elemenata pučke pobožnosti koji su vukli svoje korijene iz pretkršćanskog razdoblja i nepoštivanja učenja Katoličke crkve, u nekim slučajevima imenovani shizmaticima.“

            Gospodin M.N. Radan govori i o tome kako se Karaševci smatraju posebnim narodom te da su do 1990. naprosto bili Karaševci, a njihov jezik je naprosto karaševski jezik. Nemoguće je bilo uvjeriti bilo kog Karaševca da je Srbin, Bugar ili Hrvat, ali mu je donekle lakše bilo prihvatiti da je Hrvat negoli Srbin zbog toga što Srbi nisu katoličke vjere. Ipak, poslije 1990. Karaševci su masovno prigrlili hrvatsku narodnost radi hrvatskog državljanstva što je novostvorena hrvatska država poklanjala Karaševcima, i, uz to, vrijedne hrvatske putovnice, pomoću koje se bez viza moglo putovati u svim državama Europske Unije.

            Suvišno je reči da je ovom mišljenju sklon i povjesničar Mircea Rusnac...

            Sudeći po ovome...eh, gorka je istina za nas Karaševce! Dva smo puta bili podmićeni! Prvi puta da bismo si promijenili pravoslavnu vjeru, a drugi puta da bismo si izdali narodnost!

            Isto kao gospodin Mihai N. Radan, i ja sam rođeni Karaševak. Najprije želim reći da, zaista cijenim njegov rad, kojeg smatram veoma važnim i zanimljivim – prije  svega jezičnim – istraživačkim dijelom. Još više me raduje da je to djelo jednog mog Karaševca ili „Karaševka“, kako mi kažemo! Ali, za razliku od njega, ja sam uvjeren da ne pripadamo srpskom narodu, štaviše, da nismo u osnovi preobraćeni pravoslavci.

            No, izgleda da nisam samo ja u takvoj zabludi već skoro svi ostali Karaševci.

            Da, oni znaju da su prije svega Karaševci, jer se tako i nazivaju, međutim, kad su god imali priliku izjasniti pripadnost nekome narodu, težnja je bila očita prema hrvatstvu. Jer, izgleda da pored svijesti o sebi kao jednoj osebujnoj skupini, u Karaševaca je razvijena i nacionalna svijest pripadanja hrvatskom narodu. Kao dokazi stoje zadnji popisi stanovništva Rumunjske i karaševskog stanovništva u općinama Karaševo i Lupak.

            Počevši s popisom iz 29. prosinca 1930. i nastavljajući s popisima u godinama 1948., 1956. i 1966., Srbi, Hrvati i Slovenci bili su obuhvaćeni u jednoj rubrici, kao jedinstvena etnička skupina. Tek na popisu stanovništva iz 1977. javlja se posebna rubrika za Srbe i posebna za Hrvate. Rezultat: 6.543 Hrvata; 84 Srba. Moramo navesti da se hrvatske putovnice počinju „dijeliti“ tek nakon petnaest godina!

            Dalje, slijedi popis iz 1992. Burna vremena!  Sam po sebi, popis iz ove godine povod je za sociološko istraživanje. Jedan od noviteta jest uvođenje posebne rubrike  „Karaševci“, kao narodnost, pored Hrvata ili Srba, a među biračima stvara se konfuzija. Rezultat: 3.270 Hrvata; 2.697 Karaševaca; 171 Srba. Kao zanimljivost, najviše „Karaševaca“ (1.755) bilo je iz naselja...Karaševo!

            Knjiga je izdana u godini 2000, stoga ne prati dalnje opredjeljenje narodnosti Karaševaca. Rezultati sljedećih dvaju popisa jasno potvrđuju ono što Karaševci misle o njima. Bez obzira što se dalje zadržava rubrika narodnosti „Karaševci“, na popisu iz 2002. stvari se pojasnjuju: 5581 Hrvata; 207 Karaševaca; 16 Srba.

            Konačno, zadnji popis, proveden 2011, jasni je pokazatelj nastavljanja alarmantnog trenda opadanja karaševskog stanovništva, što je vidljivo već i u prošlome popisu. Kao etničko opredjeljenje Karaševaca, ništa novo: 5094 Hrvata i 29 Srba. S napomenom da nije porastao broj Njemaca među karaševskim stanovništvom, unatoč masovnoj radnoj migraciji karaševskog pučanstva u državama kao Austrija i Njemačka!

            Pa, tko su, ipak, Karaševci? Ako mene pitate, mislim da su to tvrdoglavi Hrvati, rimokatoličke vjere!

Daniel Lucacela