Prvi seoski kirvaj Klokotičana poznat je još pod nazivom „Mali kirvaj“.

Naziv nije stran ni mještanima susjednih sela.

            Svaki blagdan je jedna posebna radost za čovjeka, kao vjernika, ali kad to bude kirvaj i kada vjernici toga sela slave blagdan svojih zaštitnika i zagovornika kod Boga, onda je to poseban događaj. Tako je to bilo i 3. svibnja ove godine kada su Klokotičanje proslavili svoje zaštitnike sela, Sv. apostole Filipa i Jakova, koji su bili Kristovi sljedbenici i koji su svoj život darovali Bogu, umrjevši mučenićkom smrću. 

            Kirvajska proslava započela je kao i svake godine uređivanjem kuće i pripravom domaćih specijaliteta, kako bi pozvani gosti bili zadivljeni i vidom i okusom. I kako nema kirvaja bez svete Mise, svaka obitelj je poslala bar jedan član (ako ne sve svoje članove) da prisustvuje svetoj Misi, jer je sudjelovanje i molitva na svetoj Misi shvaćena u ovoj zajednici kao obaveza koja mora biti ispoštovana radi blagoslova i dobrobiti svakog doma. Rijetkost je to da niti jedan član prosječne klokotičke obitelji ne sudjeluje na svetoj Misi, ne samo na kirvaju, već i na ostalim blagdanima ili pak nedjeljnim svetim Misama.

            Ove godine kirvajsku svetu Misu predvodio je mladi svećenik Milan Sima, porjeklom iz susjednog sela Nermiđa, a poučljivu propovijed održao je velečasni Petar Rebedžila, porjeklom iz Karaševa, gdje je sad i župnik.

            Karaševo je najveće selo gdje žive karaševski Hrvati i koje je darovalo najviše svećenićka zvanja, i to, pet svećenika koji rade po župama Temišvarske biskupije, pod čijem okriljem spadaju i naše karaševske župe.

            Nakon svete Mise usljedio je ručak, a nakon ručka prijateljska utakmica te kasnije, selska igranka. Zbog malih posljepodnevnih pljuskova koji su rashladili malo vanjsku temperaturu, igranka se održala u Domu kulture i ne ispred, kako je to bilo lani. Veselu atmosferu stvorili su, ovaj put, muzička formacija iz Ričice braće Marinescu, koji su se brzo prilagodili našoj želji da odsviraju tradicionalne plesove danca i portanja. Iako je vokalni solist pjevao samo rumunjski, potrudio se, zauzvrat, održati ritam približan našim tradicionalnim karaševskim plesovima.

            I tako je prošlo još jedno kirvajsko veselje, koje, kao da počinje gubiti sjaj od godine do godine. Karaševskih Hrvata je sve manje i manje. A skoro polovica nas je izvan ognjišta, rasuti po cijelome svijetu. Ali, hvala Bogu dok još ima onih kojima je stalo do toga da se lijepe tradicije i običaji u ovim našim krajevima održavaju i bore se kako ne bi nestali. Jer, ako to nestane, polako će nestati i nas.

            Jer smo mi dio naše prošlosti, a prošlost je dio nas i o tome ovisi i naša budućnost u ovim krajevima.

Slavica Muselin