Arhiva articole Hrvatska grancica Diverse |
NAŠI SALAŠI - CUVARI NAŠE STARINE I PROŠLOSTI |
luni, 10 octombrie 2016 | |
Danas je facebook kao i jutarnja kava. Ustanemo, prekrižimo se, skuhamo kavu i otvorimo facebook. Ili možda obrnutim redosljedom: prvo facebook pa tek onda sve ostalo.
Ljeto
je, toplo je i većina nas je na godišnjem odmoru. Više ne morate telefonirati
susjedu, prijetelju ili rodbini da biste znali gdje je. Otvorite njegovu
stranicu na facebooku i saznat ćete sve. Da li je na moru u Hrvatskoj, Grčkoj,
Turskoj ili na Crnom moru, da li je u Međugorju, gdje pjie kavu, gdje većera,
na kojoj se plaži sunča, da li ima novu frizuru ili boju kose, možda novo auto,
da li se našao na kavi sa starim ili novim društvom itd. S facebook stranice
možemo saznati više o jednoj osobi negoli da imamo njegov životopis ili čak da
smo išli s dotičnom osobom u školu.
I
kao i svaki običan čovjek 21. stoljeća prošetam i ja svaki dan po virtualnom
svijetu znanih i neznanih (prijatelja, pa prijatelja od prijateljevih
prijatelja itd.). Veseli me kad vidim da mještani naših sela putuju, odmaraju,
druže se, idu na hodočašća.
No
uvijek sam nekako imala dojam da nešto tu nedostaje. I onda mi je sinulo da je
to naša starina koju baš i ne vidimo ovjekovječenu na slikama facebook.a. Čast iznimkama koji našu starinu slikaju i
objavljuju na društvenim. Slikamo po tuđim krajevima i zemljama stare zgrade,
palaće, mlinove, rijeke. Slikamo tuđu povijest, starinu, običaje, slikamo
zapravo tuđe živote. Gledamo i divimo im se kako je čuvaju, obnavljaju,
prikazuju ostalom svijetu i turistima.
A
što je s našom starinom? Ona je tu okolo nas, čeka da je primjetimo, DA JOJ SE
VRATIMO, da pazimo na nju, da je čuvamo i očuvamo kako su je i naši pradjedovi
čuvali i predali nama.
Počnimo
samo od onoga što imamo u našim ormarima, u našim kućama. Znam da svaka kuća
ima haljine, ćilime, kece, katrunce, kanice, košulje, sve što su naše majke i
bake tkale, vezle i prele. Pa to je BLAGO, to je dragocjeno!!! Tko više danas
zna to raditi?
Ne bi li bilo lijepo da u svakom selu
organiziramo učenje vezenja, tkanja i pletenja dok imamo još majke i bake koje
to znaju raditi? MISLIM DA BI! Na taj bismo način očuvali ove stare zanate koji
našu nošnju čine jedinstvenom. Pa gledajte primjer Rumunja. Već nekoliko godina
oni promoviraju narodnu košulju: IE, ZIUA IEI! Pa drage Karaševke i Karaševci,
koliko vi imate košulja: košulje za svetak, za posti (bele) i mnoge druge. A
naše su košulje remek djelo!
Izvadimo
ih van i slikajmo ih, slikajmo se u njima! Neka facebook vidi ovo naše blago!
Svaka čast našim kulturnim društvima i mladima koji bar za blagdane oblače
narodnu nošnju i onda je stave na društvene mreže.
A
tu su i naša polja, livade, mjesta. Pravi mali muzeji na otvorenom. Koji čuvaju
tisuće priča i legendi. Neki dan, odlazeći na svoj salaš, pogledah s velikom
tugom puno praznih, napuštenih salaša. O njima ću pisati u sljedećem broju. Vas
ostavljam da se sjetite ove pjesme koju smo objavili prije šest godina. Ako mislite
i osjećate nešto napisati na temu naših salaša slobodno pošaljite na adresu
redakcije u Karaševu da objavimo vaše misli, ideje, pitanja, odgovore.
PJESMA TRAVE
Nekada davno, u neka vremena
Našim su brjegovima stajali
Veliki, žuti
Plastovi sijena.
Salaši su na svakoj livadi
Lijepi i veseli bili
Vrijedni su naši stari Karaševci
Oko njih posvuda sijeno kosili.
I danas prži sunce
I padaju duge kiše
Već dugo nema starih kosača
Da se mnogim plastovima diče.
Narasla je trava i godine ove,
I skoro će se u šibe žute obojit,
No mnogi je ne žele kositi
I u velike, žute plastove pretvorit.
Dobro
vam i blagoslovljeno ljeto! Vidimo se po našim mjestima!
Maria Laţchici |