U Klokotiču, vjerovali ili ne, ima tamburaša.

            Iako nespecifična i neprimjerena za karaševsku folklornu tradiciju, tambura je, ipak, pronašla način doprijeti do srca nekoličine mladića navedenog naselja. Tamo su četrnaest tamburaških početnika postavili temelje prvog karaševskog tamburaškog zbora prošle 2015. godine, u studenome mjesecu.

            Ali, kao što sam rekao, karaševskim Hrvatima nije specifična tamburica. Nitko se živ  ne sjeća da se ikada tamburicama sviralo na nekoj karaševskoj svadbi ili na bilo kojem drugom veselom događaju u ovim našim krajevima. Naši su stari muzikanti, tako kako smo ih zapamtili, svirali violinu (laftu, kako Karaševci vele) i držali bas na kontrabasu (bronki, kako joj mi kažemo) i, kako kad, radi glasnoće, lupali tamo neki bubanj (tupan na karaševskom). Nerijetko se svirala i frula.

            Nešto se kasnije tim tradicionalnim instrumentima pridružila i harmonika, a ona s vremenom dobiva najvažniju ulogu među njima. Taj veliki uspon harmonike možemo objasniti sve jačim prodorom srpskog folklora u karaševsku svirku.

            U modernim vremenima nestala je bronka, skoro da je nestala i lafta, ali se zauzvrat javlaju elektronske orgulje i, ovisno o situaciji, saksofon. S napomenom da je harmonika i dalje rukovodeći muzički instrument.

            Današnji je karaševki folklorni repertoar ili je srpski ili je rumunjski. Od tradicionalne karaševske svirke ostalo je još nekoličina audio snimaka u arhivama, ali većina onog što je sačuvano nosi, nažalost, ožiljke rumunjske folklorne interferencije.

            Jesu li, međutim, Karaševci ikada imali svoj izvorni folklor ili su ga oduvijek pozajmljivali od susjednih naroda, kao što to rade i u današnje vrijeme? Srpski jezikoslovac Josip Erdeljanović je na početku 20. stoljeća, tijekom svojih istraživanja među preseljenim Karaševcima u Srpskom Banatu također uočio da oni: „Krašovanski nit što znaju pripovedati niti pevati znaju – pesme su im svetovne srpske, a religiozne bunjevačke i hrvatske“. 

            Kao što sam maloprije rekao, u Karaševce se pjeva i svira rumunjski ili srpski, a zato su, po potrebi, nadodani i specifični instrumenti: kada se više rumunjski sviralo prevladavao je saksofon, dok je u preostalom slučaju harmonika imala glavnu riječ, popraćena, u novije vrijeme, elektronskim orguljama. Sva ova nova glazbala, kao što smo vidjeli, strani su tradicionalnoj karaševskoj formaciji, ali ona su se vremenom toliko ukorijenila da je običnom Karaševcu, danas, gotovo nezamišljivo slušati živu glazbu na nekom domaćom veselju a da ne čuje zvuk njihovih akorda.

            Stoga je, donekle, opravdana susdržanost Karaševaca u uspjeh tamburica u ovim našim krajevima.

            Međutim, nije ni u Hrvatskoj tamburica oduvijek bila dominantna u odnosu na druge tamošnje instrumente. Nju su je donijeli Turci u 14. i 15. stoljeću. Na tlu bivše Jugoslavije najviše se udomila kod muslimana – u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne su je Šokci prenesli u Slavoniju gdje je 18. i 19. stoljeću postala najizrazitijim narodnim instrumentom.

            Velečasni Petar Dobra, župnik u Klokotiču, objasnio je kada i kako su kod nas ovdje dospjele tambure: „ Prije par godina kontaktirali smo Hrvatsko Veleposlanstvo u Bukureštu i rekli smo im da želimo nabaviti nekoliko tamburica, a poslije ćemo tražiti mladiće koje su željne svirati. Rekli su da nam mogu, za početak, financijski podržati u nabavi deset takvih instrumenata, ali da se mi osobno interesiramo o cijeni i ostalim uvjetima nabave. Onda smo ja i vlč. Marijan Tjinkul iz Lupaka stupili u kontakt s gospodinom Katulićem iz Velike Gorice i naručili izradnju tih instrumenata. Kada smo u sijećnju 2013. otišli tamo na svečenički tjedan, već su bile izrađene četiri tambure, koje smo ponijeli doma. Nakon nešto vremena dovršile su se i ostale šest, pa onda je ambasada za sve to platila, preko Hrvatske Matice Iseljenika, 3600 eura“        

            Tamburice su stajale pod inventarom u klokotičkom župnom domu bez da ih iko dotakne sve do pred kraj 2015. kada, na poziv velečasnog Petra Dobre, u Klokotič stiže velečasni Branko Kornfeind, župnik u austrijskom gradišću i, pored toga, vrstan tamburaš. On skuplja sve mlade interesirane u sviranju tamburica i počinje ih podučavati. Za početak stvara dvije grupe: klinci i odrasli, ali kasnije, zbog nestašica vremena osredotočuje se samo na odrasle, koje i dandanas podučava. 

            Od tada dolazi još dva puta nakratko u Klokotič, za Uskrs i na početku kolovoza 2016. Uvijek u svakom takvom kratkom posjetu izravno vježba s novostvorenim zborom, ali najviše vremena podučava ga preko interneta, na način da šalje tamburašima note i upute za sviranje neke nove pjesme.

            Prvi nastup klokotički tamburaški zbor izveo je u prepunoj klokotičkoj crkvi, 12. lipnja ove godine, kada je četrdeset pet mladića i djevojaka dobilo sakrament svete potvrde. Od tada, sve do datuma kada je ovaj članak napisan, nastupali su još pet puta u klokotičkoj i vodničkoj crkvi na svetim misama u nedjelji.

            Možda će jednog dana, ova ili neka druga grupica tamburaša zasvirati i na nekom karaševskom veselju! Tko zna?!

Daniel Lucacela